Policija ponizila ekipu koja je samo htjela snimiti našeg Jetija koji tuče migrante

Baš je neugodna ta zgoda s talijanskim europarlamentarcima. Koliko li su nadanja uložili u to putovanje kako bi u našim šumama ulovili tog Jetija – hrvatskog policajca koji tuče migrante. Sve je bilo pomno isplanirano. Samo se još naša policija trebala uhvatiti na postavljeni mamac na granici s BiH. I onda puče balon od sapunice. Ne samo da su naši policajci kiksali spram očekivanja talijanskog investigativnog tima već im nisu dopustili niti da ilegalno prijeđu granicu. Koja blamaža! Tako ih poniziti. Umjesto da su im priredili neku predstavu o policijskom kršenju ljudskih prava te im omogućili da to snime.

I u SDP-u su izrazito pogođeni takvim razvojem događaja. Doživjeli su to zamalo osobno, kao da su iznevjerena i njihova očekivanja. Ili su još pod dojmom pragmatičnog humanizma za premijerskog mandata Zorana Milanovića kad je hrvatsku granicu prelazio kako je, kada i gdje je tko htio.

A taman smo pomislili kako su u SDP-u počeli puhati drukčiji politički vjetrovi. Način na koji su odgovorili na zadaću iz političke etike zvanu Željko Sabo za pohvalu je. Osobito ako budu principijelno ustrajali na tom pristupu koji vraća vjeru u politiku. To više jer to, ako je suditi po dosadašnjoj praksi, od njih nitko nije očekivao, a i to je za njih rizičan potez uoči lokalnih izbora.

Baš zato bi im njihovi birači u Vukovaru trebali honorirati to inzistiranje na političkom čistunstvu. I HDZ se ograđuje od svojih, blago rečeno i zasad samo, etičkih problema, ali oni su na to pod teretom argumenata primorani tako da su učinili samo ono na što su bili prisiljeni.

Zapažen je i samokritični odgovor vodstva SDP-a na potresno profiterstvo njihove gradonačelnice Katarine Ikić Baniček, a kojoj bi se politikantska, pod svaku cijenu konfrontiranja Siska s državom, mogla obiti i o vlastite političke ambicije.

Njezin gaf kao da je izišao iz radionice političara koje inače nesmiljeno kritizira. Unatoč i potresu, ona je i dalje usredotočena na studiozno proučavanje lika i djela Andreja Plenkovića pa je ustvrdila ni manje ni više nego da je to “daleko beskrupuloznija i nečasnija osoba nego što smo si mogli zamisliti u najcrnjim mislima”. Premda je nehotice ispalo kako nije baš tako sve crno jer je koristila upravo argumentaciju iz njegove političke škole kad je u Nu2 upitana o zapošljavanju kuma Igora Rađenovića putem natječaja. Uzvratila je: “Mislite da bi ljudi koji mene poznaju trebali biti kažnjeni da ne obnašaju nikakvu dužnost?, dok je Plenković prije tri godine na sličan upit odbrusio: “Neće ljudi koji su sa mnom u nekoj povezanosti prestati disati dok sam premijer”.

Kad smo već kod oporbe, dojam je da zastupnica ima puno više nego što ih stvarno ima u Hrvatskom saboru. Na parlamentarnu scenu unijele su političku svježinu, borbenost i sadržaj. Što se potonjeg tiče prof. dr. sc. Marija Selak Raspudić nije ostala na političkoj frazi iz kampanje, već sada prakticira i uključivost na društveno važnim temama bez obzira na ideološke podjele, kao što je nasilje muškaraca nad ženama, odnosno seksualno i drugi oblici nasilja, osobito s pozicija moći. To je politički razumno, zrelo i istinski domoljubno promišljanje kad je riječ o strateškim i temama od općeg značenja. Uostalom, toliko smo puta bili svjedoci da je biti protiv pod svaku cijenu jednosmjerni put u političko licemjerje s isključivim ciljem “sjaši Kurta da uzjaši Murta”.

Uključiv pristup doveo je i do postignuća oporbe okupljene oko inicijative Mosta za ukidanjem obveznih članarina HGK bez obzira na konačan ishod i što mislimo tko je bitno i/ili etički ispravan, oporba ili HDZ.

I da, uistinu se “proročanskim” ispostavilo pitanje Selak Raspudić upućeno premijeru o transparentnosti ugovora EU s farmaceutskim kompanijama.

Na tomu sada inzistiraju i u samom vrhu EU ne bi li ublažili efekte svoje podređenosti farmaceutima. Jednostranim usporavanjem isporuke cjepiva ne samo da je narušen kredibilitet EU već je to i sočan materijal za teoretičare zavjera, što bi moglo ugroziti i globalni cilj o procjepljivanju barem 70% populacije. Ionako narušen time što, iako je europska agencija odobrila cjepivo AstraZenece za sve starije od 18 godina, gotovo pa nikakav uzorak starijih od 65 u kontrolnoj fazi, doveo je do toga da se u Njemačkoj, Italiji pa i Francuskoj ne preporučuje starijima. Kod nas je to razlog više za isticanje, sada višestruko ispravnog moralnog pristupa relativno mladih zastupnika Mosta, uime kojih je Božo Petrov, rekao kako bi ga bila sramota koristiti cjepivo dok ga ne prime oni koji ga stvarno trebaju.

Čak i ako se na cijepljenje cjelokupnog vrha vlasti učinkovitijim Pfizerovim cjepivom gleda kao na zdravstvenu kampanju, to se pokazalo antologijskim promašajem kojem su se, prihvaćajući taj privilegij, izložili čak i okorjeli ljevičari i verbalni humanisti. •