Policija u zagrljaju politike

S policijom je problem što je policajac mogao biti svatko, a rukovoditelj policije gotovo svatko tko je imao dobre veze i poznanstva ili je pripadao određenom miljeu, interesnoj skupini ili nekoj političkoj stranci. U proteklih 18 godina barem je 50 posto policijskih čelnika imenovano zbog dobrih političkih veza, a ne stručnih i profesionalnih kompetencija. Godinama su svi problemi gurani pod tepih, ali sada više nema dovoljno velikog tepiha da se problemi ispod njega skriju.”

Šokiranost istinom
Nedavna je to izjava Vladimira Fabera, v.d. ravnatelja policije, koja je šokirala javnost. Kao što je javnost ostala šokirana i drugom njegovom izjavom, da “godinama ne postoji nikakva suradnja između policije i obavještajnih službi” koje su po inerciji morale surađivati u suzbijanju organiziranoga kriminala.

A svekoliko je pučanstvo šokirano jer je u proteklih 18 godina Faber prva osoba koja je imala petlje javno reći ono što svi znaju godinama. I ne samo da znaju nego se u toj Faberovoj izjavi, koja je zapravo trebala označiti konačni početak depolitizacije policije, mogu prepoznati mnogi koji su godinama vrlo svjesno, štiteći svoje male interese, gurali glavu u pijesak.



No, da taj toliko proklamirani proces depolitizacije policije neće biti nimalo lagan te da je praktično vjerojatno gotovo i nemoguć, pokazalo se malo prije iskrenih izjava prvog policijskog operativca. Zagreb je potresla nova mafijaška likvidacija.

Ubojstvo Ive Pukanića, novinarske alfe i omege tjednika Nacional, i njegova kolege Nikole Franjića brutalnošću je nanovo uzdrmalo već uzdrmanu političku elitu. Likvidacija bombom u središtu grada, samo dvadesetak dana nakon ništa manje brutalnog ubojstva Ivane Hodak, pokazala je i dokazala političkoj eliti da u ovoj državi više nitko nije nedodirljiv.

A ta elita, u mnogočemu odgovorna za onaj Faberov tepih s početka priče, u strahu za svoje ovaj put ne samo pozicije nego i glave, javno se s Markova trga i Pantovčaka obratila policiji objasnivši joj s političkih visina o čemu je tu zapravo riječ te što i kako treba činiti u svakodnevnom obavljanju svog posla!?

Pa je tako premijer izvan svih regula policijskog posla objavio da je razriješena jedna mafijaška likvidacija, pritom napomenuvši da je ova posljednja, u trenutku kad je policijski očevid jedva bio započeo, a ni približno nije dovršen, djelo ni manje, ni više nego terorista, a predsjednik je pak policiji javno sugerirao i koga bi sve u skorašnjoj istrazi trebala privesti na obavijesne razgovore!?



U svakoj drugoj zemlji to bi se shvatilo kao upletanje, čak i kao opstrukcija istrage, no mi, nažalost, ne živimo u nekoj drugoj zemlji, već u Lijepoj Našoj. A u njoj su takve stvari ne samo normalne nego su godinama proklamirane kao poželjan način ponašanja.

I sada, nakon tih poruka upućenih s političkih visina, usput istih onih visina koje su godinama mirno gledale pljačku državne imovine, basnoslovna bogaćenja preko noći i pretvaranje različitih mutnih likova iz kriminalaca u ugledne poduzetnike, Faber i njegov sudrug, ministar policije Tomislav Karamarko, trebali bi vjerovati da su uistinu dobili odriješene ruke u borbi protiv organiziranog kriminala?

Trebali bi vjerovati da im se negdje na tom trnovitom putu, kao i njihovim prethodnicima, u nekom trenutku neće ispriječiti politika, odnosno neki lik koji je nedodirljiv jer ima jakog političkog sponzora? Trebali bi vjerovati da je u Hrvatskoj uistinu kucnuo trenutak obračuna sa svim krakovima mafijaške hobotnice od kojih su neki odavno etablirani kao sastavni i poštovani dio društva u kojem živimo? A uza sve to trebali bi vjerovati da u istragama o dvjema likvidacijama, zbog kojih je cijela država ustala na noge, uistinu mogu ići dokraja, bez obzira na to čija će imena na kraju isplivati na sam vrh popisa policijskih sumnjivaca?



Zakleti neprijatelji
Bajka je to u koju bi teško mogla povjerovati i mala djeca, a kamoli dva iskusna policajca od formata čija je imenovanja cijela država dočekala aklamacijom. Jer, u istragama dvaju slučajeva kojima se policija bavi i o kojima zasad ne želi javno govoriti ni toliko da kaže ima li kakvih poveznica u likvidacijama Ivane Hodak, Ive Pukanića i Nikole Franjića, zasigurno ima tragova koji vode prema mnogim mračnim, prije svega državnim tajnama.

Trgovina oružjem, strane i domaće tajne službe, tajni računi s milijunima eura ili dolara, drago kamenje, isprepleteni privatno-poslovni odnosi Vladimira Zagorca i Hrvoja Petrača, nekadašnjih prijatelja, a sada zakletih neprijatelja... elementi su, po svemu što je viđeno posljednjih mjeseci, krvave sapunice čiji se kraj, na žalost, još ne nazire.

Sve to elementi su koje ni policija u svojoj istrazi, sve i kad bi htjela, ne može zanemariti ako licu pravde želi privesti onoga s čijih ruku kaplje krv brutalno ubijenih. A istraživanjem tih odnosa policija bi mogla doći do ne baš ugodnih spoznaja o tome kako se i na koji način, primjerice, kupovalo oružje za obranu Hrvatske.

Jasno je da bi se tragom tih priča na meti istražitelja mogli naći i mnogi ugledni ljudi iz javnog života Hrvatske jer, na žalost, posljednja zbivanja u Zagrebu cijelu tu mafijaško-pretvorbenu priču vraćaju na početak i kraj svega – Domovinski rat i sve ono što je on, pozitivno ili negativno, proteklih godina donio. A to znači da policija, ma koliko bila reformirana i depolitizirana, bez istinske političke volje teško može pobijediti u bici protiv organiziranog kriminala. Bici koju je, po mišljenju mnogih, na žalost, davno izgubila.