Bilo je to rješenje, zec iz šešira, as iz rukava, kako se već opisuju takvi događaji, koje je trebalo postati najbolji hrvatsko-slovenski izvozni politički proizvod.
Nakon godina i godina natezanja, prepucavanja, incidenata, blokade, dvoje premijera – Jadranka Kosor i Borut Pahor – izvukli su neočekivano rješenje graničnog spora. Dogovor o arbitraži. Ne, ne pretjerujemo. Pregovaranje, dogovor i potom, kao rezultat, arbitraža, zaista se propagiralo kao model rješenja sporova, što je tada, već davne 2010., napomenuo i Bruxelles.
Sedam godina poslije, upravo ta arbitraža je ponovno model, ali ovoga puta model kako sve što se mirnim putem dogovorilo lako može propasti u sramoti. Model onoga što ne činiti, i to jednako poučnim i za države koje će se u budućnosti upuštati u slične postupke, tako i za međunarodno pravo. Ako budu dovoljno jaki glasovi tog tromog aparata da nešto promijene, a ne, kao do sad, okrenu glavu.
Ne, ne može se lagati i kršiti pravila, kao što je radila slovenska strana. Sankcije Sloveniji ni u jednom trenu nisu bile na dnevnom redu. Politička odgovornost slovenskog državnog vrha ni u jednom trenutku nije postavljena kao pitanje. A trebala je. Jer nije arbitražni dvojac sam radio – pa uostalom, sama je agentica Simona Drenik rekla da je o svemu obaviješten ministar vanjskih poslova Karl Erjavec.
I s takvim partnerom, koji se, nažalost, dokazao nevjerodostojnim, Hrvatska treba i mora nastaviti pregovarati oko granice jer je to jedino rješenje. Kad-tad. No, najvažnije je sada da se političari ugledaju na ljude koji stoljećima žive jedni uz druge i jedni s drugima uzduž granice.
Naravno da se očekuju napetosti, diplomatski manevri, pritisci, možda i koji incident. Ali do eskalacije situacije ne smije doći. Jer će onda arbitraža zaista postati najmanji problem u odnosima dviju država. Odgovornost je opet na političarima. I sad je vrijeme da slovenska strana pokaže da je razuman i ipak vjerodostojan partner kojemu izjave o dobrosusjedskim odnosima nisu samo fraze.