Deklaracija o zajedničkom jeziku posljednjih je dana, uz zlosretni Agrokor koji je načeo i najsvrsishodniji hrvatski distribucijski lanac knjiga, sustav knjižara Tisak medije, bila najspominjanija tema u Hrvata. Stoga je doista iznimno čudno da je predsjednica Republike, bivša studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje je i stekla akademsku diplomu, ali i sadašnja doktorandica zagrebačkog Sveučilišta i to baš u Splitu, gradu u kojem je nadbiskup svojedobno bio nekada kontroverzni Marko Antonije de Dominis, izjavila da je Deklaracija o zajedničkom jeziku sasvim marginalna stvar o kojoj se ne treba raspravljati.
Kada političarka najvišeg ranga u jednoj državi na takav krajnje oholi i ignorantski način komentira inicijativu koju su potpisali vodeći hrvatski pisci poput Dubravke Ugrešić, Daše Drndić, Slobodana Šnajdera, Josipa Mlakića, Ede Popovića, Damira Karakaša, Tatjane Gromače ili pak Ivane Sajko, onda zvona moraju zazvoniti na uzbunu. Minimum političkog odgoja u zemlji parlamentarne demokracije, kakva je valjda Hrvatska, zahtijeva građansku suzdržanost i opreznu pristojnost u izjavama državnih dužnosnika, pogotovo kada se upliću u kulturološke teme u kojima su bez obzira na formalno obrazovanje totalni analfabete.
Deklaracija koju potpisuju vrhunski intelektualci jedne intelektualno deficitarne zemlje ne može biti marginalna tema. Da se razumijemo, Deklaracija može biti totalno promašena, ali njeni inicijatori i potpisnici imaju je pravo staviti pred oči zainteresirane javnosti i javnost pozvati na dijalog. Uostalom, u osnovi demokracije je argumentirana rasprava s neistomišljenicima, pa i onima koji misle da sadašnji obrazovni sustav nikako nije dobar te da se ponekad još uvijek previše oštro inzistira na razdvajanju hrvatskog od drugih srodnih i sličnih jezika. Javna rasprava bez nasilja nikoga nije ubila. Zašto se onda s više tolerancije i uvažavanja ne poslušaju razlozi hrvatskih pisaca koji pišu na hrvatskom jeziku, te su zapravo jedini legitimni stvaratelji hrvatskog jezika, a potpisali su Deklaraciju? Zašto ih treba dodatno marginalizirati nemuštim navodno domoljubnim bildanjem na potpuno krivom mjestu. Bilo bi puno bolje da se hrvatski političari bave zaštitom hrvatskih ekonomskih interesa koju su ovih dana debelo ugroženi rušenjem najvećeg hrvatskog gospodarskog subjekta kojeg je, neselektivno i u duhu petoljetki i Borisa Kidriča, stvorila upravo domoljubna hrvatska politika. I da. Ako je već hrvatskim političarima tako stalo do hrvatskog jezika i njegove zaštite, zašto onda sustavno smanjuju kulturni budžet za izdavaštvo? I zašto su nametnuli PDV na knjigu? I zašto ne donesu Zakon o hrvatskom jeziku, kako bi se hrvatski jezik zaštitio ne od srodnih (dobro)susjedskih jezika, nego od agresorskog engleskog i svih mogućih lingvističkih terora koje ultimativno nameću suvremene tehnološke komunikacijske novotarije.
>> Donosi se Deklaracija o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca