Krenulo je natjecanje tko će više hvaliti Nikolu Teslu. Kao što se godinama o tome ličkom geniju mučalo, sada ga se udarilo hvaliti. Donedavno ga se malo tko sjećao, no čim je počela tipična naša ho-ruk kampanja, odmah se neumjereno umnožio broj Teslinih “stalnih poštovatelja”. Pogotovo među političarima.
Najednom im je Tesla postao silno važan. Što se približavao dan proslave, postajali su sve užurbaniji i sve patetičniji. U Smiljanu se počelo uređivati Teslinu, do tada zapuštenu rodnu kuću, obraslu korovom. U Zagrebu je po političkom dekretu Teslin spomenik iz dvorišta Instituta Ruđera Boškovića premješten u gradsko središte. U Gospiću su se ustrčali da nekadašnji znanstvenikov srušeni spomenik vrate.
Da nije godišnjice Teslina rođenja, sve bi najvjerojatnije bilo po starom – Teslom bi se bavili tehnički zanesenjaci i možda neki revni leksikograf. Ovako su ga se dohvatili političari. I krenula je politička banalizacija tehničkoga genija. Političarima je nezaobilaznom postala Teslina uzgredica o “srpskom rodu” i “hrvatskoj domovini”. Pedeset godina YU-političari koristili su je kao apoteozu “bratstva i jedinstva”.
Sadašnji su je pak izgleda naumili koristiti za neke svoje paralele s današnjicom. Njena se jugoupotreba u konačnici pokazala kao iluzija, pa i kao zloporaba. Jer, da je bilo više pristaša Tesline uzgredice, sigurno se u ime “srpskog roda” ne bi tako bezdušno napalo “hrvatsku domovinu”. Tesline su riječi iznevjerene. Ali ostaju kao možda i najbolja definicija mogućeg rodoljublja i domoljublja hrvatskih Srba. No Tesla nije bio političar, pa ga se i ne bi trebalo sjećati samo po tome. Niti tek prigodničarski i uvijek političarski.