Bilo bi vrlo zanimljivo izmjeriti stupanj konsternacije koja je zavladala najprije u sabornici, potom u liječničkim krugovima pa i u svakom kutku Lijepe Naše nakon što je Mostova zastupnica Ivana Ninčević Lesandrić neki dan otvorila dušu. Premda je i Papua Nova Gvineja davno odbacila običaj koji je nalagao da djevojčice odlaze u izolaciju kada bi dobile menstruaciju, a žene kada bi rađale, trenutak kada je s javnošću podijelila svoja mučna sjećanja na kiretažu bez anestezije i “prigodno” vezanje u splitskoj bolnici u prvi mah proglašen je “vrlo intimnim trenutkom” kojemu nije mjesto u javnom prostoru, osobito ne u Hrvatskom saboru.
Onako, na prvu, reterirali su joj mnogi, mahom, muški uglednici. “Kolegice Lesandrić, pa dobro nemojte”, zavapio je predsjedavajući Gordan Jandroković, “sad iznosite jednu vrlo intimnu stvar, dovodite me u vrlo neugodnu situaciju”. Zaprepaštenje nije mogao sakriti ni ministar zdravstva dr. Milan Kujundžić pa najavio kako “mora provjeriti što se događalo u Splitu i događa li se to u Hrvatskoj”.
Uzročno-posljedično s apelom ministra Kujundžića, promptno je reagirao i predstojnik Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Split Deni Karelović, dakako, kako bi njezinu priču demantirao, iznio kompletnu povijest bolesti Ivane Ninčević Lesandrić, tvrdeći kako nije točno da joj je rađena kiretaža, već vakuum aspiracija i pritom napravio barem pet prekršaja iznoseći osobne podatke pacijentice.
No, lavinu nije zaustavio ni Jandroković, ni Kujundžić ni Darelović, lavina se otkotrljala. Samo u iduća dva dana, oglasilo se 400 žena koje su stavile na papir svoja mučna sjećanja na mrcvarenja i ponižavanja po bolnicama i tako pomogle da “vrlo intimna stvar” postane ono što je od prvog trenutka i trebala biti: “vrlo javna stvar”.
Na taj način suočen s “političkom kiretažom bez anestezije”, i ministar Kujundžić štošta će biti prisiljen pojasniti hrvatskoj javnosti, prije svega, otkud dolazi čuđenje dok javno i u sabornici pita “događa li se to u Hrvatskoj”. Jer, odgovor na to pitanje ministar itekako dobro zna. Ako ne ranije, ministar je doznao da se upravo TO događa u Hrvatskoj kada ga je na to javno upozorila Marija Dadić, mlada žena iz Dugog Sela koja je u srpnju 2017. godine u svom dnevnom boravku ugostila brojne televizijske ekipe i tiskane medije kako bi javno ispričala da su joj u Petrovoj radili kiretažu bez anestezije.
Premda ni Marijina mučna priča nije prošla nezamijećeno, osobito kada je pokrenula peticiju koja s današnjim danom broji 5332 potpisa, pod pritiskom novih afera novinari su ubrzo prestali pohoditi njezin dom, pa je Marija – jedna obična mlada žena iz susjedstva – sa svojim mučnim sjećanjima ostala posve zaboravljena i sama. No na sreću za Mariju i sve druge hrvatske Marije, zahvaljujući svojem političkom angažmanu i ulaskom u visoki hrvatski zakonodavni dom, zastupnica Mosta prestala je biti “jedna od običnih žena iz susjedstva”.
Svojim glasnim progovaranjem o mukama koje prolaze tisuće žena, zastupnica je učinila upravo ono što bi trebao činiti svaki zastupnik: s najvišeg mjesta progovoriti o onome što tišti one, pa i ne samo one, koji su je izabrali. Svojom hrabrošću podgrijala je nadu da ženama – i ne samo ženama – u Hrvatskoj u 21. stoljeću više nitko nikada neće vezati noge i ruke. Usta, pokazalo se, im vezati ipak ne mogu.
Radio sam vani pa bio i po bolnicama a i doma. Generalni zakljucak je da su bolnice kod nas opremljene uzasno lose (cak i ako je sve besplatno). Drugi zakljucak je da kompletno osoblje tretira pacijente kao objekte a ne ziva bica. Pa je tako tesko dobiti dijagnozu , objasnjenje tretmana, malo poduke, lijepih rijeci podrske, strucno misljenje, razgovor bilo koje vrste. Sve je bazirano na tome da pacijenti nemaju pojma o nicemu i ne trebaju se mijesati u svoje bolesti. A da i ne govorimo o bezobrazluku sestara i drugog osoblja. Vani je to drukcije iako naravno svugdje ima budala, ali generalno je daleko daleko bolje.