Politička smrt HNS-a, stranke koja zazire da sama iziđe pred birače

Radilo se o krajnje suspektnom savezu. Kada je Plenković potjerao Most iz Vlade, zamjenu je pronašao upravo u Hrvatskoj narodnoj stranci (HNS) Ivana Vrdoljaka, koji se, to moramo priznati, nije sam ugurao u Vladu. Vrdoljak je pristao ući u savez s Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ) i pomoći Plenkoviću, ali ne bezuvjetno. Politika je ovdje najčešće bezočna trgovina i Vrdoljak je tada pred Plenkovića postavio svoje uvjete. To je cijena koju je Plenković morao platiti kako bi spasio svoju Vladu.

Vrdoljaku je u tom trenutku bilo itekako jasno da će taj savez vjerojatno biti fatalan za HNS, baš kao što je jako dobro znao da je koalicija s HDZ-om već bila dotukla HSLS. Za razliku od zapadnih demokracija, u kojima liberalne stranke u pravilu redovito koaliraju sa strankama desnog i lijevog centra, Hrvatska je poseban slučaj.

Prvi je razlog HDZ, stranka koja nije nastala kao konzervativna i demokršćanska stranka zapadnog tipa, nego kao nacionalistički pokret kojem demokratske vrijednosti i liberalna demokracija nikad nisu bili prioriteti. Taj i takav HDZ uvijek je gutao svoje junior-partnere, koji su iz saveza s HDZ-om redovito izvlačili deblji kraj. No, pogrešno bi bilo odgovornost svaliti samo na HDZ i njegovu inačicu etničkog nacionalizma.

Naime, gotovo jednak problem krije se u činjenici da su manje stranke u pravilu ulazile u koalicije s HDZ-om iz klijentelističkih, a ne načelnih razloga. Ni HNS nije iznimka. Vrdoljak je vjerojatno smatrao da ne može tek tako pristati na samouništenje svoje stranke, a da to nekako ne naplati. Pristajući na ulogu “spasitelja” HDZ-a, Vrdoljak se oglušio - i ogriješio - na jedan od ključnih principa HNS-a, stranke koja je prije puna tri desetljeća, sa svojim konceptom uljuđenog, građanskog nacionalizma, u vrijeme Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala, nastala upravo kao opozicija žestokom etničkom nacionalizmu Franje Tuđmana i HDZ-a.

Savka je previše kalkulirala

Međutim, u vrijeme prvih demokratskih izbora pokazalo se da je Tuđman bio prodorniji i spretniji od Tripala i Savke, koja je previše kalkulirala. Napravila je niz političkih pogrešaka, izgubivši dragocjeno vrijeme, koje više nije uspjela nadoknaditi. Iako je HNS u početku imao primarno nacionalni i narodnjački karakter, i u to vrijeme ta je stranka pokazivala puno veći senzibilitet prema demokratskim vrijednostima i institucijama, ljudskim pravima i pravima manjina od HDZ-a. Dolaskom rata, koji nije bio dobro vrijeme za demokraciju, stvari su se samo dodatno pogoršale, na štetu opozicije, naravno.

Upravo u tim ranim Savkinim danima HNS-a formirano je nasljeđe koje i danas odlučuje o sudbini te stranke. HNS se od početka profilirao upravo kao opozicija HDZ-u, s tim da se provalija između tih dviju stranaka produbljivala, osobito nakon što je HNS preuzeo liberalni predznak. HNS je uvijek zazirao od suradnje s HDZ-om i bio je žestok kritičar HDZ-ove politike, neusporedivo žešći od SDP-a, o čemu svjedoči činjenica da je znamenita izjava o agresiji Tuđmana i HDZ-a na BiH došla upravo iz HNS-a, a ne SDP-a. Istini za volju, HNS je imao problem i sa SDP-om, premda je stranka iz prve koalicije sa SDP-om u Vladi Ivice Račana izišla u relativno solidnijem stanju, ponajprije zahvaljujući famoznim projektima stanogradnje i gradnje autoceste Zagreb - Split, za razliku od HSLS-a, kojeg je ta koalicija rascijepila i gotovo uništila.

Baš kao što je HDZ uvijek imao ambiciju pokrivati desni pol, SDP, koji je bio liberalna barem onoliko koliko i socijaldemokratska stranka, na isti način želi kontrolirati lijevi, pokrivajući tako i politički prostor na kojem se vidio i HNS. No, u svim tim mijenama HNS je uvijek bio na suprotnoj strani od HDZ-a: bio je na vlasti samo u dvije SDP-ove vlade, kao što je dosad uvijek koalirao sa srodnim strankama centra ili lijevog centra. Sve do odluke o ulasku u Plenkovićevu koaliciju. Kao alibi za spašavanje Plenkovićeve većine Vrdoljak je iskoristio famoznu reformu obrazovanja, uvjeravajući kako je “najvažnija reforma za budućnost naše djece” ključan razlog njihova prelaska iz opozicije u redove vladajućih.

Bio je to čin izdaje birača bez presedana u hrvatskoj politici, iako smo u protekla tri desetljeća demokracije svjedočili brojnim izdajama i prijevarama. Kao ključna osoba za provedbu obrazovne reforme odabrana je nestranačka Blaženka Divjak, relativno pristojna ministrica obrazovanja kojoj se ne može prigovoriti da svoj posao radi bez strasti i uvjerenja, premda pritom ne treba smetnuti s uma činjenicu da obrazovna reforma, čija je provedba nedavno započela, predstavlja samo manji dio prvotno zamišljene ambiciozne cjelovite kurikularne reforme, koju je HDZ uspješno sabotirao.

Boris Jokić, koji je bio na čelu projekta cjelovite kurikularne reforme, svojedobno je procijenio da sadašnja reforma donosi samo 15 posto prvotno planirane promjene, koja je trebala unaprijediti hrvatski sustav odgoja i obrazovanja. Divjak i Vrdoljak su tih 15 posto vješto marketinški prezentirali kao sveobuhvatnu i važnu reformu - najvažniju i jedinu reformu koja se provodi u zemlji - iako mizeran rejting HNS-a, koji na svojim internetskim stranicama obrazovnu reformu tretira kao stranačku stvar, ne upućuje na zaključak da su u tome osobito uspješni. HNS u anketama već mjesecima tavori na oko jedan posto potpore građana. Prije nego što je HNS prije više od dvije godine donio odluku o ulasku u koaliciju s HDZ-om, pred strankom su bile dvije mogućnosti. HNS u tom trenutku nije osobito dobro stajao u anketama, premda je rejting stranke tada bio između tri i četiri posto, što je daleko više nego sada. Samostalan izlazak na izbore i nada u prelazak izbornog praga, uz tadašnju žestoku Vrdoljakovu antiplenkovićevsku retoriku (“Titanik vlada”) i krajnje neuvjerljiv SDP, nije se činila posve nedostižnom.

Valja, međutim, znati da u HNS-u zaziru od samostalnog izlaska pred birače. Od prvih izbora do danas HNS je samo dvaput samostalno izišao na izbore, a zadnji je put to bilo 2007. godine, kada se stranka provukla kroz ušicu igle, osvojivši tri mandata. Umjesto da je izabrao izlazak na izbore, nadajući se prelasku praga i osvajanju nekoliko mandata, Vrdoljak se ipak odlučio spašavati Plenkovićevu većinu, prihvaćajući Plenkovićevu mantru o političkoj stabilnosti, koja se ubrzo izrodila u trajnu i nakaradnu političku nestabilnost. Pritom je HNS sve svoje karte stavio na obrazovnu reformu, koja je postala ključni projekt HNS-a u Plenkovićevoj Vladi. Taj je “uspjeh” HNS-u trebao osigurati prelazak izbornog praga na sljedećim izborima i ulazak u parlament, osobito na sjeverozapadu Hrvatske, tradicionalnom uporištu stranke. To je HNS-u trebalo biti dovoljno za formiranje parlamentarnog kluba, što je značilo da bi HNS ponovno postao politički upotrebljiv i za jednu i za drugu stranu, i HDZ i SDP, premda je za SDP, zbog političke izdaje, HNS postao neželjen i neprihvatljiv partner.

Iako je Vrdoljak bio glavni javni promotor HNS-ova pretrčavanja pod HDZ-ove skute, ključnu riječ pri odluci o sudjelovanju HNS-a u preslaganju vladajuće koalicije imao je glavni tajnik HNS-a Srećko Ferenčak, siva eminencija te stranke i čovjek koji već godinama kroji sudbinu te stranke, iako je rijetko u javnosti u prvom planu. Jedan od razloga vjerojatno se krije u činjenici da ga već godinama prati afera Nanbudo, koja u skladu s ažurnošću hrvatskog pravosuđa još nije dobila pravomoćni sudski pravorijek. Prema optužnici, Ferenčak i njegov suoptuženik Petar Turković posudili su Nanbudo institutu 520 tisuća kuna, a institut je od Grada Zagreba potom po simboličnoj cijeni dobio građevinsko zemljište od oko 5000 četvornih metara, no isključivo za gradnju Centra za dnevnu skrb invalidnih osoba. Međutim, skupština Nanbudo instituta odlučila je 2001. da se zemljište za gradnju centra prenese na Ferenčakovu tvrtku Ferbos inženjering i Turkovića, koji su zemljište u svibnju 2002. prodali Konzumu za 10,6 milijuna kuna.

U HNS-u su, još u vrijeme kada su ga vodili Radimir Čačić i Vesna Pusić, postojale dvije struje i dva pristupa. Prva je krajnje pragmatična, tehnokratska, kojoj su primarni interes projekti i sinekure, koje su uvijek povezane s vlašću, dok je druga struja, koju je personificirala Vesna Pusić, naglasak stavljala na demokratske i liberalne vrijednosti, čak i po cijenu ostanka u opoziciji. Ferenčak, naravno, pripada prvoj struji, baš kao i Vrdoljak, pravi izdanak tehnokratske struje, za kojeg je politika posao i poslovi čija se vrijednost mjeri novcem. I naravno da za njih nije važno s kim se radi posao, važno je jedino da se poslovi rade i da se pare okreću. HNS nikad u sebi nije uspijevao prevladati tu dihotomiju, a stranka je s vremenom stekla biljeg klijentelističke stranke, neraskidivo povezane s korupcijom i nepotizmom, osobito nakon 2008. i odlaska Vesne Pusić s čela stranke.

Ne treba naglašavati kako je upravo tehnokratska struja prije dvije godine, u vrijeme raskola stranke zbog ulaska u koaliciju s HDZ-om, potpuno ovladala HNS-om. Ferenčak je inzistirao na koaliciji s HDZ-om, sukobivši se s Vesnom Pusić i drugim istaknutim HNS-ovcima koji su bili protiv tog plana i koji su naposljetku morali napustiti HNS. Time je HNS izgubio svoju ideološku esenciju, što je naposljetku uništilo stranku. Politička stranka bez ideološke komponente osuđena je na vegetiranje i odumiranje, što se vidjelo već na prošlim europskim, a tek će se u punom smislu vidjeti na parlamentarnim izborima.

Važan element Ferenčakova i Vrdoljakova plana spašavanja HNS-a nakon odlaska s HDZ-om, baš kako to u životu biva, nije se ostvario. Na valu uspjeha obrazovne reforme na čelo HNS-a trebao je doći relativno uspješni i suradnjom s HDZ-om neopterećeni međimurski župan Matija Posavec, ali je on, obeshrabren neuspjehom na europskim izborima, u međuvremenu napustio HNS, nakon što je odbijen njegov prijedlog raskidanja koalicije s HDZ-om. Iako je na čelu male županije, Posavec je ipak bio značajan za HNS, osobito u tom dijelu zemlje, važnom za HNS. Zbog toga je njegov odlazak ozbiljan udarac za HNS, osobito u kontekstu planova o političkoj rehabilitaciji HNS-a na sljedećim izborima. U ovom je trenutku posve nejasno postoji li u stranci netko drugi tko bi mogao iskočiti i pokušati spasiti HNS od gotovo neumitnog izbornog kraha, kao što ne znamo je li se u tu igru možda spremna upustiti ministrica Divjak, koja nije ni članica HNS-a.

Izdali prosvjetare

Dodatni udarac planu HNS-a zadao je dosadašnji rasplet krize oko štrajka prosvjetara, koja je na brutalan način razotkrila činjenicu da je cijela obrazovna reforma Vrdoljaku i HNS-u bila samo sredstvo za zadovoljavanje njihovih političkih i inih ambicija, dok su prosvjetari prepušteni ulici. Politički projektanti obrazovne reforme bili su toliko revni u realizaciji tog projekta da su zaboravili na one koji tu reformu trebaju provesti. I kad su zaboravljeni odlučili zatražiti svoja prava, HNS je najprije odbijao prijedlog HDZ-a o povećanju koeficijenata za prosvjetu od dva posto, zaprijetivši izlaskom iz Vlade i potičući prosvjetare na nastavak štrajka. Zatim je uslijedio još jedan HNS-ov salto mortale.

Vrdoljak naposljetku prihvaća HDZ-ovu ponudu o rastu koeficijenata od dva posto, uz dogovor da će Uredba o koeficijentima biti promijenjena do sredine sljedeće godine, bez ikakvih jamstava da će se to zaista i dogoditi. Prosvjetari su, dakle, prepušteni sami sebi, a Vrdoljak je po drugi put spašavajući Plenkovićevu Vladu spasio sebe, osiguravši opstanak HNS-a u vladajućoj koaliciji. Rezultat je nelegitimna vladajuća većina koja počiva na ljudima koji su izdali volju građana koji su ih birali i političarima koji se pred sudom brane zbog korupcije i kriminala. Politička smrt nekoć ambiciozne političke stranke samo je neizbježna nuspojava tog malignog procesa, od kojeg će se hrvatska demokracija oporavljati još godinama.