Političkim pritiscima drvo ide i najvećim gubitašima

Iako je veliki dio šumarske struke preko uzgojnih radova posvećen stvaranju šume koja ima najbolju sortimentnu strukturu, odnosno najveći mogući udio najvrednijih klasa drva, Hrvatska je gotovo na samom začelju Europe uz Bugarsku, Mađarsku i Rumunjsku.

Na začelju Europe

Koliko god se, naime, Hrvatske šume, koje gospodare sa 37% kopnenog teritorija Hrvatske hvalile kako sve šume u njihovom portfelju imaju FSC certifikat, što znači da se njima upravlja po najvišim ekološkim, ekonomskim i socijalnim standardima, ispada da državno trgovačko društvo u tim šumama proizvodi najviše drva za ogrjev. Prema izvješću FAO (UN) za 2010., većina europskih zemalja koje drže do šuma i drvoprerađivačke industrije u njima ostvaruje puno više kvalitetnog tehničkog drva, dok na ogrjevno koje se koristi i za iveranje, pločevinu i celulozu za papir u prosjeku otpada između 10 i 20%. U nas pak na tu kategoriju otpada i 50%, a kako je ostvarena prodajna cijena kubika svih drvnih sortimenata koje prodaju na tržištu u prosjeku 350 kuna (koliko stoji i kubik ogrjevnog drva), klasiranje drva u HŠ-u i više je nego upitno, premda bi se i od kubičnog metra takvog drva u državni proračun mogla uplatiti minimalna dobit od 10% ili 35 kn/m3, odnosno 161 milijun kuna od 4,6 milijuna kubika neto drva. No, kako se u nas donose populistička i nestručna zakonska i podzakonska rješenja, kakva diktira politika, u šumarskom i drvnom sektoru nema zdravih tržišnih uvjeta, što se najbolje očituje u pravu vlasnika, odnosno države, na određivanje cijene šuma u državnim šumama, kaže Dalibor Hatić, predsjednik Udruge poslodavaca u šumarstvu HUP-a.

– To na prvi pogled izgleda dobro, ali problem nastaje kod određivanja količine koju svaki kupac ima pravo kupiti, čime se dugoročno stvara negativna selekcija i utječe na smanjenje konkurentnosti unutar same drvne industrije, jer pravo na kupnju željene količine drva ne dobivaju samo najsposobniji već i najproblematičniji tržišni takmaci – tvrdi Hatić.

Političkim se pritiscima pojedinim velikim kupcima drva pogodovalo i izvanugovornim odgodama plaćanja, reprogramima dugovanja i kresanjem kamata, da bi Vlada nedavno donijela odluku i o otpisima dugova pojedinim tvrtkama u iznosima i do 30%. Bilo je jasno da će se i oni provoditi po političkom modelu pa se, nakon što su se pobunili i iz Udruženja drvno-prerađivačke industrije pri HGK, od toga zasad odustalo.

Kako do pomoći?

Zdravko Jelčić, predsjednik tog udruženja i čelnik Spin Valisa, kaže da u fokusu politike trebaju biti perjanice drvne industrije, odnosno oni koji su zbog situacije na tržištu došli u teškoće, a ne kronični gubitaši i oni koji su odavno trebali biti likvidirani, kako se u vrijeme krize radilo i u EU.

Prema Hatićevu prijedlogu, samo bi se iz koncesijske naknade Šumama od jedne lipe za svaki kvadrat šuma kojima raspolažu našlo i 200 milijuna kuna godišnje za drvnu industriju, čime bi brzo stala uz bok i najvećim svjetskim konkurentima i postala kvalitetan i pouzdan kupac sirovine na tržištu, kojemu ne bi trebalo pomagati umjetnim i jednokratnim političkim odlukama.

Time bi se uveliko pomoglo i šumarstvu koje više ne bi imalo "zamrznutu" prihodovnu stranu svoje bilance. No, dok se uspostavi utakmica na zdravim gospodarskim principima, kakve traži EU, za mnoge bi moglo biti prekasno. Iz drvne industrije upozoravaju kako je u njih prosječna plaća dvostruko niža nego u HŠ-u i nemaju nijednog radnika viška, dok državni mastodont s nedovršenom reorganizacijom poslovanja još nije zbrinuo više od 3000 prekobrojnih radnika. Čak 60% ukupnih prihoda HŠ-a ide na plaće, što znači da su se reorganizacijom mogli spriječiti gubici i od 300 mil. kuna.

Osim što se godišnje u HŠ-u ukrade drva u vrijednosti 560 mil. kuna, o čemu smo već pisali, naš anonimni izvor iz HŠ-a tvrdi da se oko 500 milijuna kuna gubi i zbog prodaje drva ispod cijene, zbog nedovoljne iskorištenosti šumske biomase dodatnih 220 mil. kuna, dok im više od 300 mil. kuna duguje i drvna industrija i pitanje je hoće li se naplatiti.