Političko kadroviranje došlo je na naplatu

Vapaji medicinskog osoblja, što anonimni, što potpisani, dramatična svjedočanstva pacijenata, katastrofični opisi bolničkih odjela, loša higijena, nered po hodnicima, prekidi strujnog napajanja, inspekcije na terenu, smjene... Slike su to stanja u zagrebačkim bolnicama, prije svega u KB-u Dubrava kao jedinoj COVID bolnici, koje proteklih dana sve češće pronalaze mjesto na stranicama tiska.

Puca li hrvatsko zdravstvo po šavovima, pita se prosječno upućeni konzument medijskog sadržaja, samo mjesec dana od početka drugog vala pandemije koronavirusa. Može li hrvatski zdravstveni sustav izdržati nalet sve većeg broja pacijenata pozitivnih na COVID-19, jesu li zdravstveni djelatnici na rubu izdržljivosti ili samo pušu na hladno kako bi se oni iznad njih trznuli dok još nije kasno? Oni upućeniji u način funkcioniranja domaćeg zdravstva upozoravaju da je ovakvo stanje psihoze samo pokazatelj onoga što se otprije znalo, a to je činjenica da se bolnički sustav devastira i sustavno zapušta već 30 godina. A zbog pritiska koronakrize na površinu izbijaju svi nedostaci i rane za koje se znalo otprije, ali su godinama stavljani pod tepih.

Video: Jedan dan u KB Dubrava - bolnici prenamijenjenoj u COVID centar

Video: Luka Stanzl/Pixsell

Činjenica jest da je zdravstveni sustav trenutačno najnapregnutiji dio hrvatskog javnog sektora, a rastuća pandemija u jesenskom valu dodatno ga je stavila na kušnju. Svojevrsni je to stres-test, koji će pokazati koliko je domaće zdravstvo otporno i u kojoj se mjeri spremno suočiti s izvanrednom situacijom. A ta otpornost neće ovisiti samo o broju raspoloživih kreveta, ekipiranosti bolničkih odjela i razini tehnološke opremljenosti. Ovisit će ponajprije o upravljačkoj strukturi na svim razinama – od predstojnika klinika, ravnatelja bolničkih centara, upravnih vijeća pa sve do ministra.

A tu nam optimizma ponestaje. Ne zato što smatramo da je ministar Beroš nesposoban upravljati zdravstvom, već stoga jer je zdravstvo toliko zapušteno da je postalo teško upravljivo. Beroš, uostalom kao i svi drugi ministri prije njega, ne tvori zdravstveni sustav, on nastoji najbolje što umije voditi ono što mu je predano na upravljanje. U krizi se sustav ne mijenja, krpaju se samo rupe da voda ne potopi palubu. Krimen Beroša i njegovih prethodnika je u tome što tri desetljeća nisu pokazali nimalo volje da zdravstvo reformiraju. Na stranu milijarde kuna duga koje zdravstvo svake godine generira, to je ionako samo posljedica nakaradnog prešutnog dogovora dobavljača, Vlade i korisnika lijekova. Uzrok problema s kojim se suočava zdravstvo leži u višegodišnjem klijentelističkom kadroviranju, prije svega unutar bolničkog sustava, i partitokratskom sustavu koji ljude na ključne pozicije neumorno bira temeljem pripadnosti određenoj političkoj opciji. Po sličnom principu kao i u državnim kompanijama, na čelnim pozicijama unutar svih slojeva zdravstvenog sustava nalaze se politički podobni kadrovi.

Od domova zdravlja, preko bolničkih odjeljenja, do klinika i kliničkih bolničkih centara glavnu riječ vode ljudi sa stranačkim iskaznicama. Bez odobrenja političke strukture gotovo je nemoguće postati predsjednik uprave Hrvatskih šuma, Voda ili Janafa, kao što su rijetki primjeri da su ravnatelji domova zdravlja ili bolnica apolitični stručnjaci. Da stvar bude apsurdnija, na sve te pozicije ljudi se biraju na javnim natječajima. Da nije samo dojam u pitanju, dovoljno se prisjetiti ambiciozne, ali nesmotrene liječnice s KBC-a u Vinogradskoj Dijane Zadravec čiji su javni istupi oko procesa izbora ravnatelja te bolnice ukazali na nedopustiv utjecaj politike u čemu je i sama sudjelovala kao članica vladajuće stranke. Ili slučaja Bore Nogala, koji je nakon više od dvadeset godina smijenjen s čela Srebrnjaka, vjerojatno zbog nečijih financijskih interesa, ali bez suvislog objašnjenja. Klijentelistički sustav začinjen povećom dozom nepotizma doveo je hrvatsko zdravstvo u situaciju da puca već nakon 15-ak tisuća oboljelih od COVID-19, od čega je hospitalizirano njih nešto više od tisuću, a 94 su osobe na respiratoru. Nešto stariji čitatelji sjećaju se 1991., osamostaljenja i početka agresije na Hrvatsku.

Situacija u bolnicama zbog teškoća u uspostavi novog sustava, tranzicije, blokade države i sve većeg broja ratnih stradalnika bila je objektivno teža nego danas. Unatoč kroničnom nedostatku lijekova i opreme, sumornoj ratnoj atmosferi i mobilizaciji liječnika i sestara, frustracije nije bilo u tolikoj mjeri koliko je ima danas. Početkom pandemije, u proljeće ove godine, hrvatsko je zdravstvo čak i na međunarodnom planu hvaljeno kao kvalitetno, otporno i dobro organizirano. Zanos nije poremetio ni razoran potres koji je pogodio Zagreb 22. ožujka, kada su bolnice bile među pogođenijim objektima. Medicinarima se svaku večer aplaudiralo sa zagrebačkih balkona u znak zahvale za žrtvu koju podnose u teškim uvjetima. Valja napomenuti da smo početkom svibnja imali svaki dan desetak novooboljelih, u bolnicama je bilo hospitalizirano oko 200 pacijenata, od kojih je na respiratoru bilo njih 14. Sedam mjeseci kasnije slika je sasvim drugačija. Povjerenje građana u zdravstvo sve je manje, a loši međuljudski odnosi unutar bolnica svakodnevno izlaze na površinu. Broj zaraženih, hospitaliziranih i onih s teškim simptomima višestruko je veći, ali još uvijek ni približno toliki da opravdava paniku i pretjerivanje kada se opisuje situacija na bolničkim odjelima. U većini bolnica popunjenost kapaciteta osiguranih za liječenje COVID-19 pacijenata je na pedeset posto, a još uvijek imamo sedam puta više respiratora od trenutačnih potreba.

Zaključak je sljedeći: galopirajuća pandemija nije ni jedini ni glavni razlog slika lošeg stanja u bolnicama koje se šalju u javnost. Ona je samo povod, kap koja je prelila čašu. Razlog je nagomilana frustracija medicinskih djelatnika koji desetljećima poput nijemih svjedoka promatraju besprizornu borbu za prevlast u svojim profesionalnim sredinama, ukorijenjeni klijentelizam i posljedično urušavanje sustava, bez mogućnosti da utječu na bilo što.