Tko će biti predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske? Vjerojatno dugo, dugo nitko, a što će biti poslije toga dugo, ni to se ne zna.
U gostovanju na HTV-u potpredsjednik Vrhovno suda Marin Mrčela je rekao: “Sustav koji sada postoji, koji je gotovo u potpunosti politički i ispolitiziran, jer pratimo te prijepore koji su gotovo pa 100 posto političke naravi, pokazuje da bi možda bilo dobro promijeniti sustav, da suci sami biraju predsjednika Vrhovnog suda. Tako bi politika bila isključena u potpunosti. Na ovaj način, kao što je politika uključena sa svim prijeporima, pojačava se dojam da politika ima utjecaj na pravosuđe”.
Ne bih se posve složio s uvaženim Mrčelom, jer popuno prepustiti pravosuđu da o sebi u svemu samo odlučuje, što bi on vjerojatno protegnuo na cijeli sudski sustav, jednako je opasno kao ostaviti ga ovisnim o politici. Razočaravajuće je pak što Mrčela ima dobar primjer – predlaže da predsjednika Vrhovnog suda biraju suci kao i u Ustavnom sudu, koji je zacijelo pod najvećim utjecajem politike koja je imenovala većinu članova toga suda!!!
Zašto se posve ne slažem s prijedlogom da se politika potpuno isključi iz pravosuđa? Zato što su i pravosuđu hijerarhije, ljudi i ljudske slabosti, i što bi vodstva sudova neovisnost mogla pretvoriti u samovolju iznad koje nema nadzora. To pokazuju iskustva i ljudi iz sredine u kojoj sam cijeli život – novinari. Znam da ima kolega i uredništva koji su zbog tekstova optuženi i suđeni te sporove izgubili, i to neki od sudaca kojima se nisu sviđala njihova politička uvjerenja a ne zato što su klevetali ili sramotili.
Zacijelo žrtve takve samovolje nisu samo novinari. Mnogo je gori od utjecaja politike na sudstvo utjecaj političkog opredjeljenja suca na presudu. Podosta je sudaca koji su sudili i u komunizmu nastavilo suditi i u neovisnoj Hrvatskoj. Pitao sam jednog političkog zatvorenika koji je odležao duge godine u zatvoru u Jugoslaviji zašto u samostalnoj Hrvatskoj nitko, pa ni on niti ijedan pojedinac ili institucija, nije pokrenuo postupak protiv sudaca i tužitelja koji su mnoge nevine domoljube sramotnim tužbama i presudama slali u Staru Gradišku, Lepoglavu i druge zatvore.
Odmahnuvši rukom odgovorio mi je: “Ma, pusti”.
Pokojni Bruno Bušić pričao mi je kako ima nevjerojatan osjećaj zahvalnosti prema sucu koji ga je na jednom suđenju “blago” osudio na tri godine zatvora, jer je doznao da je Udba tražila dvanaest a komunistički Centralni komitet deset godina. Marin Mrčela, koji je sam dvije, tri godine bio sudac u komunizmu, zacijelo zna tko su njegovi kolege koji su nastavili suditi i u neovisnoj Hrvatskoj, kakvu su političku podobnost i zasluge za vlast donijeli iz bivše države, kako su joj i koliko bili odani komunistički podanici i izvršitelji političkih volja.
I ne samo to – sigurno je iz istih obiteljskih miljea stasavalo i podosta novih sudaca koji su počeli suditi nakon raspada bivše države. Pa ako su suci slabi kad je riječ o utjecaju politike i njihovim vlastitim uvjerenjima, slabi su i kad sude u sporovima teškim milijune, pa i stotine milijuna ili preko milijardu kuna, kad o njihovim odlukama ovise sudbine tvrtki i golemih ulaganja, kad se na važne presude čeka godinama.
Nema profesije u kojoj nema podmazivanja i podmićivanja, a plaće sudaca ni izdaleka nisu dovoljne da svi odole kušnjama. Dakle, neki autoritativni nadzor nad pravosuđem, izborom sudaca i sudskih vodstava je nužan koliko je moralan i za pravednost svrhovit.
No nipošto zato da bi se ponavljao utjecaj političara kakav je bio u slučaju Glavaša, Bandića, pa i Sanadera – bilo je više nego očito kako su političari zapravo pokrenuli postupke protiv tih ljudi, premda ta očitost ne mora biti dokaz nečije nevinosti. Nije slučajno najveći sukob u vrhovima vlasti počeo zbog izbora predsjednika Vrhovnog suda, a ni opredjeljivanje samih sudaca za jednu stranu u tom sukobu nije na čast pravosuđu. Kad je netko svemoćan, to zastrašuje. Na svoj način sudstvo je svemoćno, iznad gađana i države.
Da bi se izbjegla opasnost da u toj svemoći bude suprotnost svome poslanju svakako bi trebao postojati neki društveni autoritet koji neće ugrožavati njegovu djelotvornost ali niti ga osloboditi odgovornosti.
Da rezimiramo, ateizam ne poznaje koncept morala, kao niti koncept objektivnog i obvezujućeg Božjeg zakona, kao niti razliku između dobra i zla. Učinak ateizma je takav da one na vlasti ostavlja u uvjerenju da nikome neće položiti račune za svoja djela, a ako ta vlast postane takva da nitko drugi nema njad njom nikakav nadzor ili autoritet, prostor za samovolju postaje neograničen. Posljedica je da ne može postojati sustav koji se, u sebi, neće izroditi u intrizično nepravednu tvorevinu. Naprosto, društvo koje se u korjenu odrekne izvora prava i pravde, ne može u plodovima očekivati ništa drugo doli nepravdu i bezakonje.