Pobjednici ili dobitnici izbora? Takvi teret objesilo je sebi oko vrata 19-ero zastupnika Mosta, mučeći se već tri tjedna, najprije oko toga da odrede stupanj neočekivane vlastite političke važnosti, a potom da odluče s kime će je dijeliti. I još nisu prelomili što sami o sebi misle. Da su pobjednici izbora, već bi Hrvatska imala vladu. A zemlja se počinje preznojavati jer prvi put u kratkoj 25-godišnjoj povijesti ulazi – ili je već ušla – u fazu političke nestabilnosti. Iako politika ponekad proturječi matematici zdravoga razuma, teško će Božo Petrov i njegovi saveznici ili rivali iz šarene političke grupacije, kakva je objektivno Most, u nastavku pregovaranja s iskusnijim i jačim partnerima uspjeti dokazati da je 19 više negoli 56 ili 59. A ako su (samo) dobitnici na izbornoj lutriji, zato što nezadovoljni narod nije htio više stavljati većinu jaja u istu političku košaru, i ako nastave svakoga novoga dana iznositi novi zahtjev na političke tezge, onda im ozbiljno prijeti opasnost da ih isti birači koji su nagradili njihovu političku svježinu i iskrenost kazne kao trgovce ponekad sasvim nesuvislih ideja. I da ih na kraju, zbog oklijevanja, neodlučnosti i prekomjernog taktiziranja, na ponovljenim izborima sustigne poznata židovska kletva: Dabogda imali pa nemali!
Mala bara i krokodili
Realno, sve je još moguće, i da Most nađe partnera (teže: partnere) za formiranje vlade, što bi za zemlju bilo bolje, pod uvjetom da se stvarno dogovori zdrava podloga za vladanje, i da isprovocira nove izbore, što ne bi izazvalo samo nove troškove nego vjerojatno i nove odnose snaga; optimistično, ništa nije izgubljeno, sve dok se pregovaračka igra nastavlja, iako se sa svakim danom zemlja približava novim (tj. izvanrednim) izborima. Nije poznato jesu li pregovarači zavirili u priručnik o pregovaranju koji je ostavio veliki Winston Churchill pa da budu sasvim svjesni što ih može čekati s druge strane (pregovaračkoga) mosta: "Pregovarač je netko tko hrani krokodila u nadi da će njega posljednjeg pojesti!" Naučili bi da s "krokodilom" nema mira na duge staze, i kad mu hranu nose. A da su čitali jednog od dinosaura moderne politike, kakav je bio François Mitterrand, naučili bi iz još jednog izvora kako velika riba na kraju pojede malu (ne obrnuto): "Kad se dva krokodila nađu u istoj bari, veći pojede manjega. To je zakon prirode." Ako i nisu čuli za takve surove pragmatične upute iz sfere političke biologije, pregovarači Mosta mogli su zapaziti – prelazeći iz sjedišta HDZ-a u sjedište SDP-a (i obrnuto) – gdje bi se mogli skrivati "krokodili" budućih savezništava. Ili, ipak, znaju za njih kad su se htjeli toliko zaštititi i dovesti sve "krokodile" u baru iste vlade, s nadom da nitko nikoga neće moći (pro)gutati. No, dok velike političke "ribe" čekaju dobru hranu, malima svakoga dana pada cijena na političkim burzama. Imali su lijepu priliku da 48 mjeseci, s izabranim partnerom, vladaju zemljom, i da je zajedno, preko Mosta, iz nesređene prošlosti prevedu u sređeniju budućnost; nisu izdržali ni 48 sati da se ne počnu razilaziti, i tako sami ugroze svoj dobitnički, ako ne i pobjednički položaj, i da neumjerenim licitiranjima brzo zaborave da je u politici, kao u ljubavi, propušteno vrijeme teško nadoknaditi. Jedan poznati komunikolog (Thierry Saussez) nije znao za njihov slučaj kad je postavio teoriju o prolaznosti političke slave: "Komad šećera izgleda čvrsto. Kad ga stavite u vodu, što ostane od njega?"
Izbori su u demokraciji neka vrsta javnoga natječaja za najviše državne funkcije, što višestranački poredak izdvaja u "najmanje loši sustav u svijetu" i održava ga iznad vode, bez obzira na ove ili one (nedemokratske) poplave. U nas u tome sustavu postoji jedna "tvornička greška" koja je omogućila Mostu (kao prije toga Živome zidu) da izbije u prvi plan: političke nomenklature drže u rukama filtre kroz koje propuštaju uglavnom provjerene, to će reći podobne kadrove, i tako ustvari biraju prije samih birača. Preferencijalno glasovanje je samo kozmetika, ne i stvarna reforma takvog dirigiranog izbornog režima, a uspjesi malih stranaka samo izuzetak koji potvrđuje pravilo o dominaciji političkih stranaka nad građanima-biračima. Kad njegovo veličanstvo građanin jednom u četiri ili pet godina dođe do riječi, poslije svih "prethodnih selekcija" ostaju mu uglavnom samo mrvice, ili da potvrde izbor stranačkih "vrhuški" ili da dade glas za male liste, s novim ljudima, bez velikih biografija, ali i bez hipoteka (što nije nevažna okolnost u zemlji u kojoj jedan krak puta u Remetinec vodi preko Trga sv. Marka).
Birači su poslali dvije nove poruke, jasne za svakoga tko zna slova političke abecede: prva, da tradicionalni izborni karteli, na ljevici i na desnici, ne uživaju više njihovo povjerenje da bi mogli sami imati saborsku većinu, i druga, da su spremni podržati treću političku snagu ako prepoznaju da može biti drukčija, bolja, uspješnija i, pogotovo, poštenija (što se u nas, razumljivo s obzirom na iskustva, zna posebno honorirati, ali i zapostavljati). No, niti su velike stranke toliko izgubile da bi se bez njih moglo vladati zemljom, niti je "treća snaga" izišla toliko jaka da bi mogla biti više od arbitra ili jezičca na vagi u sastavljanju nove vlade. Matematika, istina, daje većinu svakoj strani za koju se Most odluči, kad bi se mogao odlučiti. U tome je, izgleda, prava drama njegove neodlučnosti: ne lomi se Most između desne i lijeve političke obale u državi, nego između svoga HDZ-a i SDP-a. A njih je, čini se, najteže zadovoljiti i pomiriti i bit će sve teže što dani prolaze u traženju alibija da se (ne) razočaraju ni jedni ni drugi. Proširena velika koalicija, na kojoj Petrov i suradnici i dalje inzistiraju, spašava trenutačno njihov mali politički kartel od raskola; ne prođe li se Mostom s te strane, teško je vidjeti drugu perspektivu, osim realnoga političkoga bankrota. Želi li ga izbjeći, osuđen je da nađe partnera, i to na principu političke održivosti, kakva vrijedi, recimo, u brakovima izvan politike, a to znači bez hegemona i bez prisiljavanja. Njegove predstavnike vežu stavovi o neodgodivosti političkih i gospodarskih reformi, i to odgovara većinskome raspoloženju u (političkoj) javnosti, ali ih, očigledno, razdvajaju osobne ambicije, različiti temperamentni, pa i svjetonazorska uvjerenja. Bez stranačke logistike i bez ideološke platforme, Most je izloženiji političkim konjunkturama nego etablirane stranke koje su se naučile sakrivati dok ne prođe nevrijeme, i koje znadu dobro sva značenja stare arapske poslovice: "Sve što nisi rekao pripada tebi. Sve što si rekao pripada tvojim neprijateljima"!
Pedagogija reformi
Polazno stajalište da je Hrvatska, zbog neodgovornosti ranijih vlada, potrošila dio vlastite budućnosti i da ne može više živjeti na kredit, ne mogu osporiti ni protivnici takvoga pristupa. Kritiku političkih elita da im je vlast bila važnija od mršavih rezultata njihova vladanja, također nitko ne može odbaciti, čak ni same elite, na koje se to odnosi. Most je dotle stabilan, čvrst, sve dok stoji na stupovima morala i moralnosti. Čim njegovi članovi prijeđu vlastiti most, na terenu čiste politike, ne mogu sakriti da nemaju dovoljno političkoga iskustva, koje uključuje i potrebno političko lukavstvo da na pregovore ne idu ni s otvorenim kartama ni s maksimalističkim zahtjevima. Nitko od njih nije vjerojatno čitao Machiavellija, kamoli kardinala Mazarinea, mnogo grubljeg zagovornika političkih manipulacija po sistemu "prikrij, sakrij, otkrij" od samoga autora "Vladara"; toliko su na prvi pogled mostovci djelovali neiskvareno, izgledali pošteno, u nekom elementarnom smislu riječi poštenja. U njihovoj varijanti revolucionarni slogan "Budimo realni, tražimo nemoguće" nije izgledao revolucionarno, ali je zvučao idealistički, pa i naivno. Postaviti veliku koaliciju kao uvjet svih uvjeta isto je što i izazivati nove izbore, samo ih ne zvati pravim imenom; da su imalo uvjereni u to da zemlju moraju zajednički izvlačiti iz blata u koje su je pojedinačno gurale njihove stranke, Milanović i Karamarko ne bi čekali Božu Petrova da im on zada takvu domaću zadaću.
Mostu se mora priznati da ima dobre namjere kad zemlji nameće reforme, a političke stranke suočava s njihovom odgovornošću za provođenje reformi (iako će jednom, možda, neki budući kritičari podsjećati kako se i u pakao ide istim putem). Nije problem Mosta u visokim ciljevima koje je postavio: Hrvatska bi bez reformi i dalje živjela na kredit; takvu spiralu neodgovornosti valja jednom radikalno prekinuti. Problem je više i prije u metodama: sve reforme nemaju istu važnost, ne mogu se provoditi odjednom; pedagogija reformi važna je koliko i politika koja ih podržava i potiče. Poučna može biti priča o mudracu koji pokazuje na mjesec i budali koja gleda u njegov prst umjesto da traži gdje je mjesec. Isto je s reformama: i budale treba uvjeriti da postoji potreba za reformama i da sve ono što se može reformirati danas ne treba ostavljati za sutra. Politički teoretičari dokazuju da za uspješne reforme trebaju tri uvjeta: da moraju biti dobro pripremljene; da se ne mogu nametati, nego moraju biti dobro obrazložene; da treba vremena kako bi se postigli reformski ambijent i volja za reformama. Hrvatska do sada nije do kraja ispunila nijedan od tih uvjeta, a lakoća s kojom Most u pregovorima s mogućim saveznicima apsolvira reformsku politiku ne jamči da će nova vlada – formira li se u ovoj rundi – moći nositi teret svih najavljenih reformi.
Od jednog srušenog mosta na Neretvi napravljena je legenda, ratna i filmska. Mogu li Neretljani, kao začetnici političkoga Mosta, sačuvati njegovu nosivost za buduće potrebe hrvatske države? Jedan je dio štapa u njihovim rukama. Kad je poljska politička legenda Lech Wałęsa 80-ih godina prošloga stoljeća reformirao svoju zemlju, izvodeći je s pomoću sindikata Solidarnošć iz tvrdoga komunizma prema demokraciji, imao je stalno uz sebe intelektualnu pratnju u osobama Jaceka Kurona, Bronislava Geremeka ili Adama Michnika koji su ga štitili od svake suvišne riječi, pripremali i dozirali njegove javne istupe. Kao radnik u radničkoj državi, kao katolik u katoličkoj zemlji, kao muž i otac mnogočlane obitelji u patrijarhalnoj naciji, Wałęsa je bio idealan lik da izrazi snagu i pravac promjena u Poljskoj. Svaki put kad bi dolazio u Pariz, kad ga režim u Varšavi ne bi u tome spriječio, pred njim su se prostirali medijski tepisi po kojima je on suvereno hodao onako kako manekeni hodaju u odijelima koje su za njih specijalno kreirali najbolji modni (čitaj: intelektualni) dizajneri. Neće Božo Petrov nikad biti hrvatski Lech Wałęsa: prošle su potrebe za takvim ličnostima. Želi li, međutim, i on udarati pečat modernizaciji Hrvatske, ulaziti u visoku politiku i ostati u njoj, kao što se to čini, neće moći dugo zanemarivati potrebe tehnologije: politika je zanat, vještina i znanje. Profesionalcima je sve teže ispunjavati nove zahtjeve, prije svega slikovnih medija, za vjerodostojnošću i uvjerljivošću, ali i za efektom i dojmom. Amateri plešu jedno ljeto.
Izgubljeni smisao politike
Kad previše misle, političke stranke postaju debatni klubovi; umiru kad prestanu misliti. Rehabilitacija intelektualne dimenzije politike i političkih stranaka kao njena važnog, središnjeg mjesta, nameće se kao žurna i neodgodiva potreba u traženju izgubljenog smisla politike. U Hrvatskoj je idealno vrijeme za nove misleće ljude i za političke stranke koje potiču na razmišljanje. Most je olako i prebrzo pokazao da i on ima slabosti koje su prije njega gradile etablirane političke stranke: sebičnost na uštrb solidarnosti, autoritarnost na račun demokratičnosti, izvaninstitucionalna skretanja na račun institucionalne jasnoće. Jesu li prve lekcije dovoljne da njegovi članovi savladaju gradivo iz politike i državništva i da vodu koja se izlila iz korita vrate natrag, ispod Mosta? Tko može od eksponiranoga trija P (Petrov, Petrina, Prgomet) očekivati da se u nacionalnoj politici ponašaju kao Periklo iako su svi manje-više novaci? Čak i jedna demokratski iskusna i zrela francuska država ima problema kad regrutira novi kadar za visoke funkcije. Zli jezici našli su novi slogan: "Nekad su Francuskom vladali oni koji su završili ENA-u (Ecole nationale d administration – Nacionalnu školu za upravu); danas oni koji se ne uspijevaju upisati!" Koliko je ENA ostala glavni izvor političkih kadrova, svjedoče svježi podaci da je šest "enarka" u današnjoj vladi Manuela Vallsa, čak 36 zastupnika i senatora, i koliko veleposlanika, direktora velikih poduzeća...
Od 1945., kad su je pokrenuli predsjednik i potpredsjednik tadašnje privremene vlade, vođa Pokreta otpora Charles de Gaulle i vođa KP Maurice Thorez, ENA je formirala tri francuska predsjednika (Valery Giscard d'Estaing, Jacques Chirac i François Hollande) i sedam prvih ministara (Jacques Chirac, Edouard Balladur, Dominique de Villepin, Laurent Fabius, Michel Rocard, Alain Juppe i Lionel Jospin). Neki kritičari poput američko-francuskog profesora političkih znanosti Ezre Suleimana misle da ta visoka škola proizvodi tehnokrate, a ne kreativne upravljače i da zatvara vrata talentima iz drugih izvora. No, dok nema alternative, ENA je model, ne samo za Francusku nego i za pola frankofonske Afrike, za školovanje dobrih i upotrebljivih političara, sve do ranga najviših državnih funkcija.
Da su Božo Petrov i drugi evidentirani i neevidentirani kandidati za političku vlast u državi mogli proći našu ENA-u, vjerojatno bi se lakše probijali u političkoj utrci u kojoj su na kraju računaju samo prva mjesta. Bez takvih ličnosti u politici nema druge nego se pomiriti s devizom politologa Henrija Queillea kako "nema problema koje odsustvo rješenja neće do kraja riješiti". Je li i Most na putu da se uklopi u kolekciju takvih prolaznih sudbina, izgubljenih u improvizacijama i manjku studioznosti?
>> Most ostao na 15 zastupnika. Predlažu Podolnjaka za predsjednika Sabora?
Politika je znanje, zanat i vještina.. Ako je tako zakaj su lopine samo u politici? jel lopinstvo vještina? Jel politika zanat lopina?