U novozagrebačkome kvartu Kajzerica osvanuo je ovih dana jedinstveni mural. Na njemu je portret pokojnog generala Petra Stipetića, ispod portreta datum njegova rođenja i smrti, a do portreta tekst u varijanti boje hrvatske trobojnice „Kraljica svih akcija – Dijamant u kruni hrvatskih pobjeda“. Dakako, citat aludira na operaciju „Oluja“, a Stipetićev portret na njegovu ulogu u toj operaciji.
Slika ovog murala uskoro je postala izuzetno viralna, čim je podijeljena na društvenim mrežama. I ljudi su oduševljeni da se netko sjetio Stipetića. Oduševljeno pozdravljaju mural, odaju počast Stipetiću svojim komentarima, pišu o njemu kao o briljantnome generalu, pravome vojniku, i očekuju da bude više takvih sjećanja, i ne samo u vidu murala nego i kroz označavanja ulica i trgova po njegovu imenu. Jer je doista to zaslužio.
Doista, Stipetić je bio i ostao pravi, nepatvoreni vojnik, od prvih vojničkih, časničkih dana još u JNA, pa sve do umirovljenja u HV-u. Zato je bilo mučno gledati kako ga je naočigled svih ignorirala bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, kako nije bio pozivan na proslave obljetnica gdje je trebao biti, kako su ga političari omalovažavali, iako bi trebali biti svjesni da je on svojom velikom ulogom u „Oluji“ omogućio i njihovo funkcioniranje u mirnodopskoj Hrvatskoj.
No Stipetić nije bio tip koji se nekome uvlačio. Nije se kočoperio. Nije politizirao. Nije bio ratni profiter. Nije se uvlačio političarima. On je bio vojnik koji je izvršavao zapovijedi, i to na najbolji mogući način. Stoga je bome za pozdraviti što se ekipa sa zagrebačke Kajzerice sjetila baš Stipetića, i izradila mu mural uoči skore obljetnice njegova rođenja – 24. listopada 1937. godine. I sramotno je kako se politika njime poigravala, kako su ga minorizirali, iako je bio jedan od najsposobnijih hrvatskih generala. No u ključnim trenucima pokazalo se da ne mogu bez njega.
Jedna klika ljudi na njega već godinama navaljuje krivnju za pad bosanske Posavine. On je to ovako obrazložio u jednome razgovoru: “Optužuju zato što ne znaju što se u Posavini događalo. Ne znaju kakve su se igre tamo igrale. Nenad Ivanković i danas optužuje Tusa i mene za pad Posavine, a pritom nije svjestan kakve gluposti izgovara. Tus i ja smo bili jedini koji smo u drugoj polovici 1992. nastojali da se presiječe koridor prema Banjoj Luci, a da nismo znali da postoji politički dogovor Bobana i Karadžića u Grazu da se Srbima ostavi koridor. Predsjednik Tuđman nikad nam nije rekao da se ne smijemo baviti presijecanjem koridora, pa sam kao zapovjednik slavonskog bojišta, koje je uključivalo i bosansku Posavinu, planirao operaciju zauzimanja koridora, što je – s vojničkog gledišta – bio najlogičniji mogući potez. Kad smo u prosincu 1992. stvorili pretpostavke za presijecanje koridora, smijenjen sam i vraćen u Zagreb. Drugi put sam smijenjen sredinom 1994., kad sam bio zapovjednik Zbornog područja Zagreb, a smijenjen sam zato što je već tada počeo odabir kadrova koji su trebali provesti završne operacije. Na mene nisu računali. Izostavljen sam iz ‘Bljeska’ i ‘Oluje’, ali sam u obje akcije naknadno uključen da spašavam neke kritične situacije i provedem zahvate onako kako su isplanirani. No ponosan sam što sam i na taj način mogao pomoći.”
Određenu satisfakciju i nagradu za sve dobio je kad je imenovan načelnikom Glavnog stožera Oružanih snaga RH. Ali ni to nije dugo trajalo. Politika ga je malo trpjela, malo mu odala počast, i onda ga brzopotezno poslala u mirovinu, i to na jako ružan način, o čemu je kazao: “Poslan sam u mirovinu bez da sam prije toga razriješen dužnosti načelnika Glavnog stožera. Ministrica obrane Željka Antunović samo mi je uručila rješenje o odlasku u mirovinu, premda sam prethodno trebao biti razriješen i trebao sam predati dužnost svome nasljedniku. Pogodilo me je što mi nitko ništa nije objasnio. Valjda je u ovih petnaest godina stvoren običaj da se vojnicima ništa ne objašnjava, nego ih se doživljava kao pijune koji su tu da slušaju i izvršavaju naredbe. Poslije toga sam dvije godine bio savjetnik predsjedniku Mesiću i to mi je bila određena satisfakcija i pomoglo mi je da se priviknem na civilni život.”
Prije godinu dana Stipetić je u svome rodnom Ogulinu dobio trg. Generalovim imenom nazvan je dotad bezimeni trg kod Pučkog otvorenog učilišta, a ploču je otkrila Vesna Stipetić, kći pokojnog generala. No opet sramota. S otkrivanja ploče s imenom generala Stipetića izostali su najviši politički i vojni dužnosnici. Nije bilo ni ministra obrane, ni ministra hrvatskih branitelja, ni načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske. Oni kao da drže da Stipetić nije bio “njihov”.
Ali zato narod pamti Stipetića jako dobro. On je postao heroj za života, a sad je već legenda koja živi. Čovjek koji je čin generala dosegnuo već u JNA. Čovjek koji nije dvojio oko obrane domovine i prelaska u hrvatske oružane snage koje tada još nisu ni postojale. Čovjek koji će ostati upamćen po svojoj nezaobilaznoj ulozi u “Oluji”. Pitanje je kako bi “Oluja” završila, što bi se dogodilo, da on nije dan nakon početka “Oluje” dobio zapovijed od predsjednika Franje Tuđmana da preuzme sjeverno bojište i da spasi operaciju. I onda još onaj njegov nezaobilazan smijeh pobjednika, zarobljavanje cijelog protivničkog korpusa, predaja, cigareta u ruci, zadovoljstvo što nije bilo više mrtvih… Iza Stipetića nije bilo afera, samo izvršene zapovijedi. Stoga bi se svi mi trebali sjetiti njega bar za obljetnicu rođenja ili smrti. Hoće li se toga sjetiti ministri, vojska, obići njegov grob na Mirogoju?
Istina. Covjek je bio hrvatski velikan