Iako su i pokojni predsjednik Franjo Tuđman i bivši premijer Ivo Sanader inzistirali da se uvijek i obvezno naglašava da su doktori, HDZ tek treba dobiti predsjednika koji je doktor u užem smislu te riječi. Statistički gledano, na čelo najveće oporbene stranke doktor bi mogao zasjesti već ovog proljeća.
Često potpredsjednici
Naime, od šestero kandidata koji su zasad obznanili takvu ambiciju čak su četiri liječnika. Otorinolaringolog Drago Prgomet, ginekolog Darko Milinović, gastroenterolog i ravnatelj bolnice u Dubravi Milan Kujundžić i diplomirali liječnik Ivan Domagoj Milošević suprotstavit će se diplomiranoj pravnici i novinarki Jadranki Kosor te povjesničaru Tomislavu Karamarku.
Suficit liječnika na visokim pozicijama nipošto nije specifikum HDZ-a. Mnogo ih ima i na vodećim mjestima u SDP-u. Štoviše, od 20 ministara u Vladi Zorana Milanovića, čak su trojica liječnici. Gastroenterolog Rajko Ostojić je ministar zdravlja, hematolog Mirando Mrsić ministar je rada i mirovinskog sustava, a na čelu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta je Željko Jovanović koji je dio karijere proveo radeći kao liječnik, pa i na fronti početkom devedesetih.
Barem jednog liječnika (od ukupno 18) imala je ama baš svaka od dvanaest hrvatskih vlada. Prvi je bio Andrija Hebrang koji je u prvoj vladi u srpnju 1990. godine vodio Ministarstvo zdravstva. Zanimljivo je da su liječnici često bili potpredsjednici, ali nikad predsjednici vlada, a jednako ako ne i zanimljiviji je podatak da su liječnici bili čak i ministri unutarnjih poslova (Marijan Mlinarić u Sanaderovu prvom mandatu), ali i ministri vanjskih poslova – Frane Vinko Golem i Zdenko Škrabalo početkom 90-ih, a Mate Granić od 1993. do 2000. godine. Liječnici nikad nisu bili ni predsjednici Republike, ali je jedno kratko vrijeme potkraj devedesetih jedan internist slovio za čovjeka čija je moć bila jednaka (ako ne i veća) moći prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Ime mu je, naravno, Ivić Pašalić, a, ako niste znali, u visoku politiku otisnuo se 1992. godine s mjesta ravnatelja zagrebačke Zatvorske bolnice.
A, stvarno, zašto bi netko nakon više od dvadeset godina školovanja, studiranja, stažiranja i specijalizacije, odbacio liječnički poziv i "prešao" u politiku?
Znaju presjeći
– Prema jednom tumačenju još iz 90-ih godina, liječnici u postsocijalističkim društvima prihvaćaju se rado društvenih funkcija jer je bivši sustav zanemarivao individualnu odgovornost, a oni su jedini koje je struka naučila kada presjeći neku stvar i reći to je to. Liječnici imaju hrabrost. S druge strane imaju i sigurnost jer pokazalo se do sada da se svi oni uglavnom nakon mandata vraćaju na svoje staro radno mjesto – objašnjava sociolog Renato Matić.
Osim toga, dodaje, ima vjerojatno i naš mentalitet veze s tim što se liječnici često guraju u politiku jer liječnik je u tradicionalnom društvu visoko na društvenoj ljestvici, njemu se vjeruje. Možda je to i razlog zašto se liječnici s lakoćom uspinju po političkim "ljestvama".
Hm Našoj politici su liječnici prijeko potrebni, ali svi ovi nisu dobrog profila, iako poštujem struku. Našim političarima su potrebni psihijatri i psiholozi, za mentalno, a doktori za probavu, obavezno, za posljedice nusprodukata sveopće hrvatske politike.