Lance Bennett jedan je od najvećih svjetskih teoretičara medija i tvorac nekih od ključnih paradigmi u suvremenoj političkoj komunikaciji. Autor je 12 knjiga koje su danas obavezna literatura na studijima novinarstva i politologije diljem svijeta. Profesor je na Sveučilištu Washington u Seattleu i direktor Centra za komunikaciju i građansku uključenost. U Hrvatsku je došao na poziv Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu kako bi održao predavanje na konferenciji "Communication, Democracy and Digital Technology" koju je fakultet organizirao u Rovinju u suradnji s Međunarodnim udruženjem politologa (IPSA). Lance Bennett uvjereni je borac za građansku uključenost i veliki kritičar američkih medija.
:: Kako biste ukratko opisali novinarstvo u SAD-u prije 30 godina, a kako novinarstvo danas?
Prije je bilo jako, aktivno i istraživačko, a danas slabo, nema istraživanja, u tranziciji prema novom sustavu.
:: Kakvom novom sustavu?
Sustavu koji uključuje brojne promjene, rekao bih da smo ušli u eru eksperimentiranja. Uzmite, primjerice, Wiki Leaks, to je zanimljiv model. Način na koji hakeri, blogeri i tradicionalni mediji sklapaju partnerstvo kako bi objavili informacije bitno nadilazi tradicionalne medije. Edward Snowden i NSA dobar su primjer toga. Haker je pronašao informacije – a ne novinar – poslao ih blogeru – a ne konvencionalnom novinaru – i tek onda su se udružili s novinama diljem svijeta, Der Spiegelom u Njemačkoj, The Guardianom u UK, New York Timesom, Washington Postom u SAD-u, Globom u Brazilu i stvorili međunarodni distribucijski sustav vijesti. Zanimljivo je da novinari koji su pomogli da se informacije o NSA-inu špijuniranju prošire nisu samo izvještavali nego su bili aktivno uključeni u cijeli proces, što je nova uloga za novinare.
:: A što je s pouzdanošću takvih informacija? Možemo li im vjerovati?
Mislim da možemo više vjerovati hakiranju Edwarda Snowdena nego što možemo vjerovati odgovorima dužnosnika američke vlade.
:: Možemo li vjerovati medijima koji prenose takve informacije?
Morate gledati kako ih prenose. Općenito smo danas bombardirani ogromnom količinom informacija. Vezano uz Snowdenov slučaj bilo je jako puno informacija i naravno ih ne možete sve prenijeti pa su u tom smislu tradicionalni mediji i dalje jako važni – da izaberu vijesti, donesu neke uredničke odluke, napišu priče tako da ih ljudi mogu razumjeti itd. Tim medijima u ovim situacijama treba vjerovati jednako kao što im vjerujete kad izvještavaju o vladi ili političarima.
:: Kakva je, u tom novom odnosu snaga, budućnost novina?
Novine su u velikoj nevolji u većini zemalja. Komercijalne novine gube novac oglašivača u odnosu na online medije i gube mlade čitatelje. Mislim da su mladi zainteresirani za politiku, ali ne vjeruju onome što vlade govore, a tradicionalni mediji skloni su prikazivati stvari kroz stavove koje zagovaraju državni dužnosnici, stranke itd. Novine bi mogle vratiti dio izgubljenih čitatelja ako počnu razmišljati o novim načinima prezentiranja informacija – da se više bave time što građani, NGO-i i slične organizacije rade u vezi s nekim problemima, a ne da sve filtriraju kroz stavove vlade, ministara, stranaka itd. To s druge strane znači i da vlade trebaju promijeniti svoj način komuniciranja. Nema šanse da će vlade moći nastaviti raditi po starom a da ne razmisle o novim modelima povezivanja s građanima.
:: Jedan od većih problema novina kod nas je što se pojavljuju različiti web-portali koji besplatno kopiraju sadržaj profesionalnih novina. Te ozbiljne novine plaćaju ogroman novac za produkciju svog sadržaja, što znači da se suočavaju s prilično nefer konkurencijom. Ima li Amerika isti problem i koje je rješenje?
Da, imamo isti problem. Kao što sam kazao, ovo je doba eksperimentiranja i medijska industrija pokušava na različite načine doći do novca. Neki su od tih načina vrlo nezdravi. U mnogim medijskim kućama marketinški odjel uređuju novinski sadržaj. To se događa posvuda i to nije dobro jer dopušta onima koji imaju novac i moć da oblikuju novinarski sadržaj. Međutim, još zanimljiviji eksperiment odnosi se na nastojanja medijskih kompanija da intenzivno prošire svoje aktivnosti i sadržaje na društvene medije. Recimo, New York Times i The Guardian sada su prisutni na Facebooku, ali tako da im to podiže nakladu, a ne da samo besplatno poklanjaju svoj sadržaj. Oni su ušli u partnerstvo s Facebookom jer je Facebook zainteresiran dignuti svoj imidž na razinu malo ozbiljnijeg brenda jer i njegova publika stari. Mlade ne zanima Facebook, on je sad platforma za starije ljude poput mene pa su medijske organizacije sada ušle na Facebook i sklopile s njim poslovno partnerstvo koje je rezultiralo zanimljivim modelom... Vidjet ćemo kako će to dalje ići.
:: Slažete li se s tezom da su mediji danas primarno zainteresirani za emocije i tračeve, a ne za činjenice?
To je točno, najvećim dijelom jer ljudi koji vode medije danas vjeruju da se to prodaje i vjerojatno su u pravu. Osim toga, takav je sadržaj jeftinije proizvesti. Ono što ne znamo jest postoji li novac koji bi se uložio u kvalitetno novinarstvo – možda bi se i to prodavalo, ali činjenica je da kvalitetno novinarstvo ustupa mjesto jeftinom novinarstvu. Tu su ponovno društveni mediji koje medijske kuće koriste kako bi stvorile i distribuirale prije svega zabavni sadržaj jer se takve stvari jako brzo šire. Recimo, smiješni videoklipovi vrlo se često pojavljuju na naslovnicama online medija kao što je Huffington Post koji sada posluje u više od dvadeset zemalja. Da, na naslovnici su i neke ozbiljne vijesti, ali tu su i snimke mačaka, vijesti o slavnima, dakle sadržaji koje njihovi čitatelji lako dijele, za razliku od ozbiljnih informacijama o, recimo, klimatskim promjenama.
:: Neka su istraživanja pokazala da ljudi o politici puno više uče iz zabavnih programa koji uključuju političke informacije, poput kasnonoćnih showova u Americi, nego iz klasičnih informativnih programa. Je li to možda formula?
Pa to je sigurno jedan od načina. Mislim da su tu bitne dvije stvari. Kao prvo, odnos između vlada i općenito državnih službenika i novinara postao je velikim dijelom orkestriran – sve vrijeme samo spin. Novinari daju sve od sebe, ali teško im se probiti kroz sav taj spin. A čitatelji, pogotovo oni mlađi, razumiju PR, razumiju spin, mogu ga osjetiti, mogu ga vidjeti i ne žele takav tip vijesti. S druge strane, kad netko poput Johna Stewarta iz Daily Showa, koji je jako popularan u mojoj zemlji, prokaže spin i onda dođe političar i vodi s njim ili Stephenom Colbertom ili bilo kim od tih zabavljača iskrenu raspravu, to izgleda vjerodostojno i ljudi to vole gledati. Znači, komedija i smijeh postali su odličan način probijanja kroz spin.
:: Neko vrijeme živite u Njemačkoj. Koja je razlika između američkih i njemačkih medija?
Mislim da Nijemci i dalje puno čitaju i politiku doživljavaju ozbiljno. Mislim da javni prostor u Njemačkoj funkcionira puno bolje nego u Americi i u mnogim drugim zemljama. Ne kažem da je savršen, ali politički sustav je općenito vrlo kompetitivan, javni servis je i dalje vrlo kvalitetan, a kvalitetne, ozbiljne novine i dalje imaju svoju publiku. Naravno, oni imaju i tabloide – Die Bild su najčitanije novine u Njemačkoj. Međutim, i oni se bore kako bi privukli mlade čitatelje, i u njihovim medijima fokus je uglavnom na službenim stavovima vlade i političarima i opet dolazimo do pitanja smislenog povezivanja s publikom, pogotovo s mlađom publikom.
:: Kakva je po vama budućnost javnih medija?
Pa oni imaju svugdje velikih problema. Bio sam u Švedskoj prije nekoliko godina i na naslovnici najvećih stockholmskih novina bio je naslov, odnosno izjava jednog od direktora švedske javne televizije koji je rekao: „Gubimo gledatelje u dobi između 25 i 55 godina". To je, nema sumnje, prilično velika demografska skupina. Kad se to dogodi, vlade, pogotovo konzervativne vlade, počnu gledati na financiranje i kažu zašto mi vama plaćamo toliki novac kad vas nitko ne gleda. Najveći svjetski javni servis, BBC, posljednjih je nekoliko godina na velikom udaru konzervativne vlade i budžet mu je drastično smanjen. Ukratko, ovo su teška vremena za javne medije.
:: U SAD-u će izbori, Europljani se dobro zabavljaju gledajući...
I mi se zabavljamo ...
:: Kakve šanse ima Donald Trump?
Mislim da je on zajahao na val bijesa prema vladi koja ne radi... Naša je vlada disfunkcionalna, ne može donositi zakone jer je blokira desna manjina koja ima dovoljno glasova da blokira vladu u pitanjima koja desnica tradicionalno svojata poput imigracije, pobačaja i slično. Birači se zbog toga ljute, a malo je dobrih prijedloga kako unaprijediti rad vlade, kako provesti reforme. Znači, javnost je jako emotivna, a Donald Trump je artikulirao emocije javnosti. On govori o imigrantima, o nesposobnoj vladi, o tome kako je on biznismen koji to može riješiti i na toj ga razini ljudi prihvaćaju. Mislim da može dobiti republikansku nominaciju, ali on je toliko bazičan i prazan da je njegov izbor za republikanskog kandidata najbolje što se demokratima može dogoditi.
:: Kako američki mediji prikazuju izbjeglice koji dolaze i Europu?
Amerika uvijek gleda samo sebe. To je jedan od naših najvećih problema. Kad čujemo o izbjeglicama u Europi, mediji i političari odmah počnu govoriti o našim vlastitim problemima s imigrantima, o izbjeglicama iz Srednje i Južne Amerike i povlače paralelu s izbjeglicama iz Sirije, Afganistana i Iraka. Dakle, Amerika to stavlja u kontekst vlastitih problema i Donald Trump dobro je uhvatio taj sentiment svojim suludim idejama poput gradnje zida duž cijele meksičke granice – nešto poput onoga što su Mađari napravili kod vas. Takve su ideje emotivno popularne, ali politički posve promašene. Meni se čini da je ovo najveća kriza s kojom se Europska unija suočila dosad i mislim da će posljedica toga biti da će se europske države ponovno okrenuti sebi, a ne Europskoj uniji, kao nadnacionalnoj zajednici.
>>Svjetski mediji o blokadi granica: Hrvatska i Srbija vratile su sat unatrag
A što je s društvom u kojem malo tko čita?