Poštovani g. Derk, pišući o sastavu “Kužiš, stari moj”, pozdravili ste me. Hvala! Neki već drže da je “Kužiš...” narodna umotvorina i ne navode me autorom...
Koristim ovu priliku da vam uručim roman “Ponoć” tiskan prije nekoliko mjeseci, ali bez ikakve PR potpore, nigdje ni retka. Izdavač zadovoljan jer je dobio potporu Ministarstva i namirio troškove... No sve je to već otrcano i ne bih želio da ispadne lamentacija. Nadam se da ćete naći vremena i pronaći “nešto” u njemu čega nema u recentnoj hrvatskoj beletristici. Bit će mi drago čuti vaše dojmove, mišljenje, ocjenu etc... Srdačno, Zvonimir Majdak.
Tako mi je u listopadu 2013. godine pisao poznati hrvatski pisac, ali i urednik Zvonimir Majdak, koji je preminuo u srpnju ove godine. Njegov roman “Kužiš, stari moj” i putem filma postao je legendaran. Ali, Majdak je pisao i pod pseudonimom Suzana Rog, širio je prostore seksualne slobode i kao autor i kao urednik koji je uredio na stotine stranih knjiga utječući tako na književni, ali i ne samo književni ukus čitateljske publike, i to u cijeloj Jugoslaviji. Imao je Majdak nos za bestselere koje je kao fatalni urednički mag uvozio mahom sa zapadnog tržišta u vrijeme planskog gospodarstva i planske strogo kontrolirane kulture. Dobivao je Majdak i nagrade Večernjeg lista za kratku priču i bio plodan i raznorodan autor koji je, unatoč svojoj slavi i prepoznatljivosti, ipak nekako gurnut u stranu hrvatskog literarnog mainstreama.
I Majdaka je, iako je, neformalno barem, imao status književnog klasika, nepoznat netko odlučio marginalizirati, o čemu svjedoči i sudbina njegova romana “Ponoć” iz 2013. godine za čiju se kakvu-takvu percepciju morao osobno pobrinuti pišući pisma (i to rukom) ljudima iz medija kako bi oni uopće saznali da je u Hrvatskoj objavljena neka nova knjiga. Jer, i to je činjenica, u Hrvatskoj ne izlazi baš tako malo knjiga kao što se to priča i buči, ali dosta njih objavljuje se samo reda radi, iz nekakve rutine i osnovnog izdavačkog preživljavanja. Dakle, ubere se novac od Ministarstva kulture za eventualnu (u nekim slučajevima i ne baš tako skromnu) potporu, a onda, ako Bog da i mudro Vijeće za knjigu odobri, i za otkup za javne knjižnice. Dakle, sve u stilu kratkog Majdakova pisma u kojem je koncizno objasnio položaj autora u tranzicijskoj hrvatskoj kulturi koji je zapravo duboko uvredljiv i ponižavajući, što je itekako jasno bilo i samom Majdaku koji je i sam imao otpor prema hrvatskim književničkim lamentacijama koje traju već desetljećima.
Kako će se ubuduće mijenjati status književnih autora u Hrvatskoj, ostaje veliko i otvoreno pitanje na koje za sada nitko nema odgovor. Točno je da hrvatski pisci imaju brojne udruge, ali kao da im nedostaje nekakav nepotkupljivi sindikat ili nekakva svemoćna služba za utjerivanje autorskih prava kako bi i oni postali relevantni junaci novog doba.