Baraka 110 u izbjegličkom kampu u švedskom Borgholmu, gradiću od oko tri tisuće stanovnika na otoku Elandu u Baltičkom moru, sada je dom mladom bračnom paru iz Sirije koji će za četiri mjeseca dobiti prinovu. U istoj toj baraci prije 23 godine živjela je druga izbjeglička obitelj, ona Ilka Ćorkovića, Hrvata iz Banjaluke koji je sa suprugom Valentinom i jednoipolgodišnjom kćeri Dajanom pobjegao iz BiH. Danas je Ćorković gradonačelnik Borgholma, a 1500 imigranta iz Sirije, Iraka i Afganistana, kojima je širom otvorio vrata grada, podsjetnik na sudbinu njegove obitelji.
Nema liječnika i učitelja
– U toj smo baraci živjeli 14 mjeseci. Tu nam se rodila i druga kći, Matea – govori nam 49-godišnji Ćorković. Izbjeglička priča njegove obitelji počela je 18. prosinca 1993., kad su u konvoju od 600 ljudi krenuli iz Banjaluke. U Borgholm su stigli nakon tri dana, a u to božićno vrijeme bilo im je još teže prihvatiti da su oni na sigurnom, dok je dio obitelji – majka i stariji brat – još u BiH.
– Pomagala nam je Crkva, Crveni križ i volonteri. Mnogi koji su nama pomagali, pomažu i danas imigrantima – kaže. Izbjegličko iskustvo ga je obilježilo i dok je on živ, općina se neće zatvarati za imigrante. A Švedska se u međuvremenu promijenila. Naravno, neusporediv je broj izbjeglica iz tadašnje Jugoslavije i imigranata s Bliskog istoka i Afrike – njih je samo lani bilo 190.000.
– Nažalost, morali smo povući neke mjere i ograničiti useljavanje – kaže, iako mu to, kao socijaldemokratu, teško pada.
– Pritisak je ogroman, no nije ravnomjerno raspoređen. Ni u Europi, a ni u Švedskoj. Kod nas postoje općine u kojima je na vlasti desna opcija i koje ne primaju imigrante – govori Ćorković.
Ta kako će zatvoriti vrata ljudima, misli. Sjeća se kako je njegov život prekinuo rat. A ni prije mu nije bilo lako. Otac, zidar koji je gradio Poljud, zbog čega je Ilko gorljivi hajdukovac, umro je od raka pluća kad mu je bilo 17 godina. Iako je bio odličan učenik, umjesto da ode na fakultet, zaposlio se u tvornici Sintetik u rodnim Ramićima kraj Banjaluke. No ono što je propustio u BiH, nadoknadio je u Švedskoj. Ondje država pomaže općinama koje primaju imigrante financirajući im školovanje, učenje jezika... Ilko je proces integracije započeo sam, a zatim uz pomoć države.
– Odmah sam se bacio na učenje jezika pa sam uskoro mogao čitati sportske stranice u novinama – kaže. A sport mu je, posebno nogomet, izuzetno bitan. Preko nogometa pomaže imigrantima da se integriraju u društvo. Prošli tjedan je, kaže, baš sudio na turniru sa 16 momčadi.
– Imigrante ne smijemo promatrati kao teret ili opasnost, već kao mogućnost i resurse, pogotovo kad je situacija kao u Švedskoj, gdje stanovništvo stari i gdje su zanimanja poput liječnika i učitelja deficitarna – kaže. Ali, priznaje, ksenofobije ima. Švedski demokrati, stranka koja se protivi imigraciji, narasli su sa 5 posto podrške na 13 posto. Nezaposlenost i izolacija rađaju nesnošljivost, što pak rezultira incidentima. Imigrantima – a petina stanovnika Švedske su useljenici ili njihovi potomci – izuzetno je važan posao. Ilko se nije libio raditi bilo što – od pranja suđa do čišćenja. Uz rad je završio i gimnaziju i ekonomski fakultet.
Preferencijalni glasovi
– Kad sam preuzimao diplomu, pogledao sam prema nebu i rekao tati: “Dobili smo je” – prisjeća se. Radio je kao službenik u poreznoj upravi pa je preuzeo njezino vođenje. Usporedo, obitelj se povećala za još dvije djevojčice, blizanke Ivonu i Rafaelu. Politički se angažirao 2002., a potvrdu je dobio 2014. kad je na izborima dobio najviše preferencijalnih glasova i preuzeo vođenje grada, baš uoči imigrantske krize.
Podrška u gradu mu ne pada, a na komentare o tome da u EU dolaze većinom mladi muškarci koji bi se trebali ostati boriti u domovini, kaže:
– I ja sam kao mladić pobjegao od rata. Zaista vjerujem da svi oni bježe od ISIL-a i stradanja.
>> Lokalni parlamentarni izbori prvi su veliki test politike Angele Merkel
niko nije tebi dao mandat da tudju zemlju upropastis svojim svjetlonazorima.