Ribari su prikupili 20.000 kuna za školovanje djece svoga tragično preminuloga kolege, Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča za slijepe aukcijom božićnih poklona prikupila je 40.000 kuna, na Balu manekena prikupljeno je 15.000 kuna za djecu koja imaju Downov sindrom, u velikoj akciji pod pokroviteljstvom Ministarstva hrvatskih branitelja "Dajmo da čuju" na obznanjeni račun za umjetne pužnice slilo se dosad više od milijun njemačkih maraka... Takve novinske vijesti o humanitarnim akcijama, o radu humanitarnih udruga i zaklade mogle bi se dalje nizati. I bez obzira na to mjeri li im se uspjeh u desetinama ili stotinama tisuća kuna, zapravo su isto: humanost čovjeka i građanina kojega, ne treba zaboraviti, i samoga život i te kako pritišće. Ipak, što pokreće želju da se pomogne?
Kako bi meni bilo?
- Suočavanje s tuđom patnjom - odgovara psihologinja Marina Ajduković, profesorica Studijskoga centra socijalnoga rada Pravnog fakulteta, koja je i predsjednica Vijeća za djecu Vlade Republike Hrvatske.
- I to - nastavlja - prije svega zbog tri temeljna svjetonazora koji su dio svakog čovjeka. Uvjerenje o osobnoj neranjivosti i neranjivost bližnjih bit će potreseno u susretu s djetetom koje ne čuje ili koje boluje od leukemije. U takvoj situacij, tko god ima djecu, pita se: "Kako bi meni bilo u takvoj situaciji?" Naš drugi temeljni svjetonazor vjera je u to da je svijet smislen i da se dobro događa dobrima. Ali teško bolesno dijete i to dovodi u pitanje. Suočavamo se i s tim da čak ni nepravda nije ravnomjerno raspoređena pa i to nastojimo popraviti.
Treći je temeljni svjetonazor slika o sebi kao o dobroj i poštenoj osobi. Često pomažemo drugima jer je upravo to dio slike o sebi samome. Dakle, ako vjerujem da sam dobra osoba, onda ću se lako uključiti u akcije koje su veoma jasno usmjerene na pomaganje. To je motivacija koja izlazi iz svakoga od nas.
K tome, govori prof. Ajduković, postoje i dvije važne socijalne norme, i to o reciprocitetu i o socijalnoj odgovornosti.
- Ali nije riječ o kalkulaciji, o očekivanju nekog izravnog interesa, nego je to altruizam. Uvriježeno antropološko vjerovanje da će svatko dobiti onoliko koliko daje na razini socijalnoga bića, znači da ako ja budem u nevolji, drugi će pomoći meni. Mnogo je pak važnija socijalna odgovornost za bližnjeg u nevolji. Postajemo svjesniji da država ne mora i ne može pokriti sve naše potrebe te je dio građanske inicijative, odgovornosti i solidarnosti da pomognemo.
Važna je jasnost akcije
Vijeće za djecu snažno podržava afirmaciju pomoć i skrb za djecu s posebnim potrebama. No uspjeh humanitarne akcije ovisi i o jasnosti. Primjerice, navodi naša sugovornica, u akciji "Dajmo da čuju" zna se o kolikom je broju djece riječ, zna se kakvo je njihovo socijalno-ekonomsko podrijetlo, koje su dobi i koliko stoji umjetna pužnica. A svaka prikupljena kuna redovito se evidentira u medijima, što je ljudima jako važno.
- Osim toga, svjetska su iskustva pokazala da ljudi poklanjaju više novca u dobrotvorne svrhe kada zauzvrat dobiju neki predmet. Zbog toga se jedan bedž koji vrijedi kunu može prodati za 20 kuna. Ali taj je bedž dokaz sudjelovanja u akciji, što na neki način povećava socijalni ugled osobe koja ga nosi, istodobno se tim bedžom akcija dalje propagira. A takve individualne male donacije, kada ih se mnogo skupi, strašno su moćne.
- Dakle, suosjećanje, identifikacija s pojedincem u nevolji važan je pokretač volonterskog, dobrotvornog i humanitarnog rada. No postoji rizik zasićenja, koji možemo nazvati zamorom pomagača, odnosno donatora pojedinaca. Stoga je važna dobra selekcija programa koji će biti uspješniji jer su jasniji, akcije s kojima će se pojedinac bolje identificirati, čiji su ciljevi pozitivniji i nude optimizam. Vratiti djetetu sluh poruka je nade, razminirati neko polje opet je poruka nade, prevenirati rak također - komentira prof. Ajduković.
Za dobro osmišljenu akciju svako je doba pravo, no predbožićno doba darivanja daje dodatni impuls za sudjelovanje u humanitarnoj akciji. Ozračje koje odiše kršćanskim idejama vezanim uz primanje i davanje, ideje dobrote te pomaganje ljudima u nevolji okidač je i kod ljudi koji nisu prakticirajući vjernici, govori naša sugovornica.
Iako nema empirijskih pokazatelja ni istraživanja o profilu individualnih donatora, na temelju poznavanja ljudske prirode može se reći to da uspjeh humanitarne udruge ovisi i o tome koja im je osoba na čelu. Identifikacija s osobom određene političke opcije više će privući ljude, koji i pripadaju toj političkoj opciji. I to je, kaže prof. Ajduković, dio ljudske prirode vezano uz prepoznavanje nečega što im je blisko.
Identifikacija s poznatom osobom
Jednako tako identifikacija skupine s poznatom osobom iz političkog, estradnog i sportskog života koji nazočnošću podržava akciju također otvara put uspjehu. Identifikacija skupine s nekom u javnom životu poznatom osobom povećava motivaciju te skupine za pripadošću.
- Ali važno je imati na umu da osobnim podržavanjem akcija koje nose ideje humanosti, dobrote, pripadanja i suradnje u građanskom smislu uglednici povećavaju motivaciju građana za sudjelovanje, ali istodobno služe i za podizanje imidža političarima, političkim opcijama, kompanijama.
Napokon, brojnost nevladinih udruga odraz je civilnog društva. U nas se prije, kaže prof. Ajduković, sve svodilo na Društvo "Naša djeca" i Crveni križ. A humanitarne udruge pokazuju zrelost društva jer pružaju alternativne oblike skrbi, omogućuju da se odustane od potpune odgovornosti, paternalizma države u rješavanju nekih problema. Dakle, tu se otvara prostor da građani sami pokrenu akciju za pomoć određenoj skupini za koju procijene da je na neki način marginalizirana.
- Hrvatska se u tome tek počela približavati svijetu. A ono u čemu najviše zaostajemo, kada je riječ o humanitarnom radu, volonterski je rad, odnosno darivanje svoga vremena. No u nas je borba za opstanak i osobno preživljavanje još presnažno. No sigurna sam - kaže na kraju prof. Marina Ajduković - da će se volonterski rad i u nas razviti.
Piše Diana Glavina