Na obuci u JNA, prije 36 godina, dogodio se incident kada je nekolicina vojnika odlučila da više ne može čekati regularan odlazak u grad pa su pobjegli preko “neslužbenog izlaza”, rupe u ogradi kasarne. Jasno da je dojavno-odjavna služba radila svoj posao i da su bjegunci bili uhvaćeni pa je sljedećeg jutra najprije uslijedio raport, a onda i “vaspitno postrojavanje” cijele čete.
Tom nam je prilikom naš komandir vrlo lijepo objasnio dubinu pogreške rekavši ovo: “Pa majku mu, zašto tako u grad, zar vam neko brani da idete gde oćete?! I onda još kroz rupu u ogradi, umesto, lepo, kroz kapiju, koja i jeste ovde da se slobodno i civilizovano krećete, kako dolikuje vojnicima JNA. A ne, vi kroz ogradu! Ko da vas neko drži zatvorene! Ma nije ova ograda ovde da vi ne možete van, nego da drugi ne mogu unutra!”
Više od tri desetljeća odzvanjaju mi riječi mudrog komandira koji je na očinski način objasnio prispodobu kako je u životu sve stvar percepcije. Proteklih mjeseci pogotovo se često prisjetim “prvog zakona JNA” gledajući ljude oko sebe dok u potpuno izvrnutoj percepciji svijeta pokušavaju nazirati i nadzirati koordinate logike. No nje nema niti je može biti u shizofrenim vremenima, u društvu u kojem već desetljećima vlada kultura smrti, gdje mrtvi određuju načine prema kojima ćemo živjeti, a mladost i godine prolaze u obilascima stratišta, kosturnica, komemoracija, klanjanja herojima koji su već sljedećeg dana zločinci ili obratno. Naravno da život nije normalan ako o zagroblju ovisi koliko će trajati i koliko će biti kvalitetan. Mislim si, život u tom slučaju i nije privilegij, on je samo selekcija za svrstavanje u kolonu u kojoj nam valja umrijeti.
Sve naše demokratsko pravo svodi se tako na odabir kolone i poigravanje s povijesnim minimumima personalizirane svijesti, jer i umirati je puno ljepše u kolu, u grupi, u zajednici s plemenitim ciljem zatiranja individualnog života kao jednokratnog i neotuđivog prava svakog živog bića koje je biokemijskim slučajem ili božanskim čudom prodisalo na ovom Svijetu. Prekinuti život je odjednom isto postalo božansko pravo zbog čega smo osmislili predivnu instituciju unutar koje najprije ubijamo, koljemo, masakriramo, a onda se, sa stanovitim odmakom srama i savjesti, jedni drugima ispričavamo. Zar ne bi bilo bolje i praktičnije da narodni običaj ubilačkog nagona potencijalnoj žrtvi najavimo na vrijeme i da umjesto isprike uvedemo instituciju upozorenja.
„Čuj, takva su došla vremena, znaš da smo si uglavnom ovih godina bili dobri, ali u sljedeća dva do četiri tjedna planiram pobiti tebe i tvoju obitelj. Došao sam te zato upozoriti da se sklonite na vrijeme, ako hoćete i ako mi vjerujete, pa da, kad ova ružna vremena prođu, ponovno na miru porazgovaramo.”
Ne bi tada bilo ni komemoracija, ni jama, ni zgarišta, a jedine suze koje bi tekle bile bi radosnice. No, kao i u kasarnama JNA, sloboda je stvar percepcije ovisna o tome s koje strane ograde promatrate svijet. Ograde u 21. stoljeću nataknuli su nam na njuške i odmak od svijeta, od slobode, od slobodnog udisanja života postala je platnena krpa koja, umjesto štita od ipak suspektnog i neartikuliranog virusa, postaje nešto sasvim drugo. Sve sam čvršćeg uvjerenja da se maskama čini velika nepravda. One su se i meni neko vrijeme činile kao nametnuti oblik totalitarnog pristupa u jalovim pokušajima borbe s bolešću o kojoj znamo sve osim onog bitnog; koliko je stvarno opasna, kako se liječi, kakve posljedice nosi, koliko je već dugo s nama i koliko planira još ostati. Ako se prisjetite proročke vizije mog komandira, morat ćete si priznati da maski nanosite grandioznu nepravdu. Nisu to spravice koje vam brane doticaj sa slobodom Svijeta, one su zadnja brana privatnosti, prijeko potreban antipod digitalnom podruštvovljenju planeta. U tranziciji koju prolazimo već 30 godina društveno smo vlasništvo ukinuli na razini kapitala, dok smo intimu, privatnost, diskreciju svakog od nas doveli do apsoluta podruštvljenja.
Svatko svakoga pozna i zna sve o njemu, ekshibicionizam je prerastao u egzistencijalni imperativ na račun kojeg žive cijele kategorije ljudi. Sluša se, slika, stavlja na mreže, piše i čita nikad kraće i nikad više, a nikad besmislenije, jer važnost se traži u količini i agresiji, ne u selekciji i dostojanstvu. Maske su donijele time-out. Kao u slučaju male djece koja su se od vanjskog svijeta pokušavala sakriti dlanovima svojih ručica kojima bi u naivnoj žurbi prekrivala lica, tako su nam došle maske da se pobjegne od neželjenih susreta, prepoznavanja, blaziranosti, od napornih suputnika. Stavite masku, dodate sunčane naočale, kapu i štit od vulgarnog i opasnog svijeta je podignut, a plovidba osobnim Millennium Falconom može početi od zvijezde do zvijezde, od galaktike do galaktike. Biti izgubljen u gomili zamaskiranih, to je jedini preostali element samoreplicirajuće diskrecije koju smo izgubili isključivo zato što smo to sami tako htjeli.
Biti poznat važnije je od biti dobar, biti psihopat korisnije je biti nego biti odmjeren, biti definiran kao društveno vlasništvo prihvatljivije je nego biti sav svoj. Maske nas možda neće sačuvati od virusa, ali su isto tako možda zadnja šansa da nas uopće sačuvaju iznutra. Jer, kako je pjevao Milan Mladenović, „ako sam negde stigao, bilo je iznutra. U sebe, u sebe, u sebe i nikako spolja“. Dubina unutrašnjih putovanja nikoga ne zanima jer o njima se ne mogu objavljivati imbecilno sretne fotografije s mjesta do kojih nema smisla doći samo ako se to drugima ne nabije na nos. Od vlastitog uspjeha tako nam je puno važniji postao tuđi poraz. Nitko ne vjeruje da će maske ostati trajno rješenje ovog postapokaliptičnog svijeta pa jednog dana, ako se istina o ovom maskirnom virusu na kraju i pročuje i ako nas ponovno prepuste još kanibalističkijim oblicima socijalnog dokazivanja, ne samo da ćemo toj mahnitosti dati novi zamah i osmisliti nove metode iživljavanja, nego ćemo bez ikakvih dilema i uz blagoslov unezvijerenih epidemiologa moći mirno zaključiti da su sve maske stvarno pale.