Bez obzira na to hoće li premijer Srbije, Aleksandar Vučić, na konferenciji o zapadnom Balkanu, krajem kolovoza u Beču, i službeno iznijeti svoj prijedlog o, kako se izrazio, “zajedničkom danu sjećanja na sve žrtve”, i bez obzira na to što je takvu inicijativu premijer Milanović glatko odbio, sasvim je izvjesno da ova inicijativa nije tek inokosni prijedlog srpskoga premijera, već predstavlja dio šire agende međunacionalnoga pomirenja u zemljama bivše Jugoslavije. Da je to doista tako, bar što se Hrvatske tiče, svjedoči i paralelni prijedlog koji je, gotovo istovremeno, iznio odvjetnik generala Gotovine Luka Mišetić, po kome bi hrvatski državni vrh, u cilju pomirenja, trebao institucionalizirati dan sjećanja na srpske žrtve ubijene tijekom i nakon Oluje.
Jasno je da su ovi prijedlozi u javnosti odmah pobudili podijeljene reakcije – od oduševljenog prihvaćanja do potpunog odbijanja. No, ako se načas distanciramo od tih, uglavnom emotivnih reakcija, i to kao ozbiljan projekt, iza koga sasvim sigurno stoje ozbiljniji ljudi i od premijera Milanovića i Vučića, pa i gospodina Mišetića, kao projekt, dakle, koji će biti i proveden u djelo, ostaje nam samo da razmislimo o njegovim konzekvencama. Ljudski rod nije bez iskustva kada je u pitanju kultura pomirenja i institicionaliziranje sjećanja na žrtve. Kršćani se sjećaju Kristove žrtve i njegovih patnji. Izgradnja identiteta neke nacije usko je vezana uz kulturu sjećanja i odavanja počasti žrtvama. Bez sjećanja na žrtve, nema ni identiteta, onoga tko se sjeća. I tu dolazimo do ključnog problema koji, čini mi se, stoji u osnovi ovog najnovijeg – a tako starog – spora, na koji je svojevremeno upozorio profesor na Jeruzalemskom sveučilištu Gabriel Motzkin. Tko je onaj koji se sjeća? Je li isto sjećanje žrtve i njegovih potomaka i sjećanje počinitelja? Ne profaniramo li na izvjestan način samu svetost žrtve i ne uništavamo li samo sjećanje na njih ako zanemarimo ova pitanja?
Nije samo ideološka zaslijepljenost ta koja nam, primjerice, otežava i priječi sjećanje na žrtve komunističkog terora. George Orwell je znao da je kolektivna amnezija jedno od distinktivnih obilježja totalitarnih režima. Zašto? Zato što žrtve komunističkog terora nisu ubijene zbog svog identiteta. One su na neki način bile univerzalne žrtve, ali je druga strana te univerzalizacije, bila njihova dehumanizacija, brisanje iz kolektivnog sjećanja. Rekonstrukcija sjećanja na te žrtve moguća je tek naknadno, deuniverzaliziranjem tih žrtava. Tako se Hrvati sjećaju Križnog puta, Srbi masovnih strijeljanja po gradovima, Ukrajinci Holodomora – premda te žrtve nisu ubijene zbog svoje nacionalne pripadnosti, već kao pripadnici “reakcije”, “kvislinzi”, “kulaci”, “neprijatelji revolucije”. Komunizam briše sjećanje jer ne poznaje nacionalni identitet svojih žrtava, a jedino nacija može izgraditi institucije kolektivnog sjećanja. Ne dolazimo li i mi u sličnu opasnost brisanja sjećanja na žrtve, ako prihvatimo ovu, naizgled plemenitu i humanu inicijativu koju je iznio Vučić, zajedničkog sjećanja na sve žrtve?
Sljedeća teškoća vezana je za prijedlog koji je iznio Mišetić, a tiče se odnosa sjećanja žrtve i sjećanja počinitelja. Može li se počinitelj sjećati svojih žrtava? Počinitelj je, kako smo vidjeli, važan za davanje identiteta žrtvama, jer od njegova odnosa prema žrtvama ovisi i struktura našeg sjećanja na žrtve; točnije, hoćemo li ih pamtiti ili će pasti u zaborav. Imajući na umu ovu razliku između sjećanja počinitelja i sjećanja žrtve, njemački povjesničar Reinhardt Kozeleck je, u debati koja se vodila u povodu gradnje Memorijala holokausta, prigovorio Nijemcima prijetvornost jer žele usvojiti sjećanje žrtava, a ne izgraditi svoj odnos prema zločinima kao sjećanjem počinitelja. Slična ambivalencija prati i sjećanje na Hirošimu, jer je to sjećanje izgrađeno preko sjećanja počinitelja, a ne sjećanja žrtava, tako da i dandanas taj događaj mnogi vrednuju kao nešto pozitivno.
Kakav god bude ishod ove inicijative, mislim da su ovo pitanja o kojima moramo reflektirati i paziti da se, vođeni plemenitim namjerama, ne ogriješimo o žrtve i ne prepustimo ih zaboravu. Danas je nemoguća pozicija zajedničkog sjećanja na žrtve rata u bivšoj Jugoslaviji jer nema Jugoslavena, a i da ima, te žrtve nisu ubijane kao Jugoslaveni, već kao Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Albanci. Da ih ne bismo zaboravili, važno je da sjećanje na njih bude sjećanje nacije kojoj su pripadali. “Zajedničko pamćenje” može samo poslužiti brisanju sjećanja na njih, pa i njihovoj dehumanizaciji.
>>Luka Mišetić: Ovo je istina o Oluji u Haagu
>>Sud: Čim Ljubljana da novog arbitra, nastavljamo kao da ništa nije bilo
Dok srbi ne priznaju da su bili agresori, dok nam ne otkriju gdje su naši nestali, dok ne priznaju postojanje logora smrti za Hrvate u Srbiji, dok nam ne vrate opljačkano blago i arhivu, dok ne procesuiraju sve ratne zločince koje kriju kao zmija noge, dok nam ne isplate ratnu odštetu i naše obnavljanje kuća i stanova čak i zločincima, dok se Hrvati ne vrate u Posavinu i njima se ne obnove kuće i riješe mirovine - dotada barem samo sa Srbima nema ni razgovora ni dogovora. O muslimanima-bošnjacima ću drugom zgodom, već mi je skočio tlak samo od ovih.