U vodama Indijskog oceana, Adenskog zaljeva i zapadne Afrike opasno se živi. U malim ribarskim brodovima pojavljuju se moderni, novovjeki pirati, no u tome nema ništa romantično. Prijeteći ljudskim životima i imovini, u svojim brzim plovilima koje koriste kao kamuflažu, ispod mreža skrivajući kalašnjikov ili raketni bacač, pljačkom i otimačinom posljednjih su godina utržili više od 200 milijuna dolara.
Kada se već činilo da im ništa ne može stati na kraj, brodari su uzvratili angažiranjem zaštitara na palubi broda, spremnih odgovoriti na svaku ozbiljnu prijetnju. I to s velikim uspjehom, jer u novije vrijeme ni jedan od brodova s oružanom pratnjom nije otet.
Odnedavno, u rizičnim zonama podložnim gusarenju, posadu, brod i teret u tranzitu čuvat će u velikom broju i hrvatski zaštitari predvođeni znanjem i višegodišnjim iskustvom svojevrsnog hrvatskog pionira u borbi protiv somalskih pirata u opasnim vodama, Igora Duha.
Taj 38-godišnji Splićanin predstavnik je britanske tvrtke "Offshore Marine Security" koja diljem svijeta pruža usluge oružane zaštite trgovačkim brodovima, za ovaj nimalo bezazlen posao buduće zaposlenike traže i u Hrvatskoj, ne bez razloga.
Nakon Domovinskog rata, ljudi s vojnim iskustvom ovdje ne nedostaje pa regrutiraju mahom umirovljene branitelje.
– Borbeno iskustvo svakako je prednost. To se odnosi na bivše djelatnike vojske i policije, pomorske djelatnike s vojnim iskustvom, vojnike i zaštitare sa iskustvom iz međunarodnih misija – govori Igor Duh, kojeg pitamo kakav je odziv.
– U samo jednom danu primio sam 400, možda i 500 poziva. E-mailove i ne brojim. Pomalo sam se umorio od tumačenja svakome ponaosob pa ću organizirati susret sa svim zainteresiranima...
Protupiratska obuka
Na potencijalno opasne morske puteve, dakako, budući borci protiv pirata ne mogu bez teoretskog predznanja pa prolaze obuku u splitskoj tvrtki Diverso Impex koja organizira tečajeve za temeljnu sigurnost na brodu, s ciljem stjecanja zvanja "security officera", časnika za sigurnost, odnosno operatera pomorske sigurnosti.
– Potencijalni kandidat mora biti spreman kvalificirati se za uporabu vatrenog oružja. Naša tvrtka zaštitarima daje naoružanje koje se sastoji od poluautomatske puške, kacige, pancirnog prsluka, satelitskog telefona i uređaja za međusobnu komunikaciju. Pravila o učestalosti napada pirata, zapravo, nema. Može se dogoditi da brod bude napadnut svakoga dana, dok neki mogu proći mjesecima pa i godinama bez takvih neugodnih iskustava – tumači Igor.
Doznajemo da za jedan tranzit, u dva tjedna, početnik može zaraditi oko deset tisuća kuna, a iskusniji zaštitari i dvostruko više. Obuka koju prolaze u splitskoj tvrtki, ali i znanje koje steknu iskustvom, kasnije im, kaže, ostaje kao trajni ulog u budućnost, u kojoj nisu nužno vezani štititi samo plovila pod hrvatskom zastavom nego s istekom ugovora mogu raditi za bilo koju svjetsku brodarsku kompaniju.
Zahvaljujući angažmanu upravo Igora Duha ova britanska tvrtka prva je i zasad jedina u Hrvatskoj koja je od Ministarstva mora, prometa i infrastrukture nedavno ishodila dozvolu, takozvanu dopusnicu za ukrcaj oružane pratnje na brodove i pod hrvatskom zastavom, u skladu s međunarodnim propisima. Postala je to nužnost: u opasnim vodama, u kojima plovi oko 60 hrvatskih brodova, više od 200 naših pomoraca imalo je bliski susret s naoružanim piratima.
– Upirao sam na Ministarstvo i sindikat da se krene sa zakonom o protupiratskoj zaštiti i da se počnu štititi i naši brodovi. Taj zakon postoji od prošle godine, a od ovog travnja i pravilnik koji je "pogurao" taj zakon, koji je sada na snazi – kaže Igor Duh, koji je na toj problematici radio osam mjeseci dok konačno nije regulirana zakonom.
Ovom Splićaninu bilo je samo 17 godina kada je otišao u Domovinski rat sa svojim ocem Brankom, također dragovoljcem, braniti drniško zaleđe. Istodobno, u Splitu je volonterski radio za europsku misiju kao prevoditelj na poslovima razmjene zarobljenika, kada se nagledao mrtvih tijela, baš kao i na ratištu gdje je, na prvim linijama, proveo četiri godine. No, kao i većina malodobnih dragovoljaca nikada nije riješio svoj braniteljski status pa u Registru branitelja stoji da ima tek 20 dana koji se odnose na operacije Maestral i Oluja, za koju je dobio svoje jedino odličje iz Domovinskog rata.
Nakon rata odlazi u misiju NATO-a i SFOR-a u Bosnu i Hercegovinu gdje se ponajviše u Grahovu i Drvaru također bavi prevoditeljstvom, ali prvi je put i stručnjak za sigurnost. Na istoj dužnosti nastavlja raditi i u misiji OESS-a te ECMM-a.
Bila je 2000. kad je – ispostavit će se, samo nakratko – odložio oružje i uhvatio se pera pa u ulozi novinara idućih sedam godina pisao u dnevnom i tjednom tisku, između ostalog, i u Slobodnoj Dalmaciji. Potom je otvorio i vlastitu agenciju za PR i marketing, no taj mu posao više zapinje, nego što hoda. Pomoglo je to njegovoj odluci da "digne sidro" pa 2011. godine prvi put sudjeluje u oružanoj pratnji jednog broda kroz Adenski zaljev.
Prvo "vatreno krštenje"
Bilo je to u vrijeme kad se, potkraj kolovoza iste godine, dogodio prvi prepad na hrvatsku posadu, kad su naoružani pirati napali i opljačkali brod "Mokošica" u vlasništvu dubrovačke Atlantske plovidbe, 12 nautičkih milja od luke Conakry u Gvineji.
– Dugo sam razmišljao što ću dalje sa sobom, posao je išao slabo, ispalo je da sam više priznat vani nego kod nas. Zato sam svoju biografiju poslao raznim tvrtkama i kontaktirao ih tražeći posao. Otišao sam na brod za britansku agenciju. Ponudili su mi ugovor, pozvali da, kao lider tima, dovedem nekoliko ljudi iz Hrvatske i regije i tako je počeo moj rad na protupiratskoj zaštiti – prisjeća se Igor koji se na prvoj plovidbi prvi put susreo i s ozbiljnom prijetnjom pirata s mora.
– Prethodno nisam imao nikakvu predodžbu koliko su učestali ti napadi. Onaj tko kaže da ga nije strah, laže. Toga dana pirati su nam se pokušali približiti, na što sam u zrak ispalio hice upozorenja pa je "vatreno krštenje" prošlo bez žrtava – prisjeća se Igor.
Iz spomenute agencije koja ga je angažirala tražili su tek vojno iskustvo i valjanu putovnicu i to je bilo sve. Ništa od pomorskih certifikata nisu tražili, a trebali su, što je kod Igora izazvalo sumnju, pa je odradio ugovor i otišao.
Ipak, iskustvo koje je tada stekao bilo je presudno za odluku da se ovim poslom nastavi baviti dalje, ali s ozbiljnim poslodavcem.
Dok ga nije pronašao, put ga je početkom 2012. dalje vodio u jednu kopnenu misiju, u Južni Sudan, gdje je radio na zaštiti inženjera koji su gradili prvu cestu u tom području, iz smjera Ugande prema glavnom gradu Jubi.
Potkraj iste godine odlazi u Irak, i ovoga puta u kopnenu misiju, na poslove zaštite ljudi u opasnim konvojima. No, sve više i više nedostajalo mu je more. Nakon što je pomogao da zakon regulira protupiratsku zaštitu na našim brodovima, ukrcao se ovog svibnja na brod za "offshore" na Tankersku plovidbu, kao prvi Hrvat koji je po hrvatskom zakonu štitio jedan hrvatski brod. I tako ušao u povijest.
Na kraju dvosatnog razgovora teško se oteti dojmu da je Igorov životni put nošen nemirnim duhom, isprepleten avanturom, ali i oružjem.
– Istina, moj je otac bio profesionalni vojnik, vjerujem da je i meni oružje od malena u krvi, ali samo na poslu. Osobno nikad nisam tražio dozvolu za nošenje oružja niti sam imao oružje u svojoj kući. Tamo mu nije mjesto – reći će Igor koji otkriva da novac nikad nije bio njegov životni motiv, pa i danas živi kao podstanar, ne vozi automobil, nema čak ni pametni telefon. Zarada nije njegov motiv ni za "regrutiranje" hrvatskih protupiratskih zaštitara.
– Nemam ni postotak, ni jednu kunu od angažiranja novih ljudi. Radim to zato što želim pomoći našim ljudima, osobito svojim suborcima iz Domovinskog rata – kaže Igor, čiji jedini privatni "interes" leži tek u tome da ne ostane jedini Hrvat u nemirnim vodama svjetskih mora.