Pompeo pa Lavrov; RH na udaru strateških interesa SAD-a i Rusije

Ovog je tjedna u Hrvatsku trebao stići Sergej Lavrov, dugogodišnji ruski ministar vanjskih poslova i jedan od ključnih suradnika ruskog predsjednika Vladimira Putina, ali je posjet u zadnji trenutak odgođen. Lavrovljev posjet trebao se dogoditi samo nekoliko tjedana nakon što je Hrvatsku posjetio šef američke diplomacije Mike Pompeo, što je očito znak da je Hrvatska, baš kao i cijelo područje zapadnog Balkana, područje sudara suprotstavljenih geostrateških interesa SAD-a i Rusije. 

Lavrovljev posjet bio je planiran još za proljeće, ali odgođen je zbog pandemije koronavirusa. Posjet šefa ruske diplomacije trebao je biti više od kurtoaznog uzvratnog posjeta nakon što je prije nekoliko godina tadašnji hrvatski šef diplomacije Davor Ivo Stier posjetio Moskvu, iako je formalni povod Lavrovljeva dolaska otvaranje nove zgrade ruskog veleposlanstva.

Okupljanje saveznika

Moskva je željela iskoristiti činjenicu što je Hrvatska u tom trenutku predsjedala Vijećem EU i planirala je upravo preko Hrvatske pokrenuti dijalog između Rusije i Europske unije, unatoč brojnim razlikama i problemima što ih je prouzročila ruska aneksija Krima i intervencija na istoku Ukrajine, zbog čega je Europska unija nametnula Rusiji sankcije, na što je Rusija recipročno uzvratila sankcijama Europskoj uniji. Već sada je jasno da su ruski planovi kada je riječ o Hrvatskoj i njezinoj poziciji u Europskoj uniji bili preambiciozni, iako Moskva koristi svaku priliku da bi probila diplomatsku izolaciju u kojoj se zatekla poslije 2014. godine. Zanimljivo je, međutim, da svoj glavni cilj za svog nedavnog posjeta Hrvatskoj nije ostvario ni šef američke diplomacije Pompeo, iako su hrvatski odnosi sa SAD-om već godinama partnerski i saveznički, a odnosi s Moskvom već dugo zategnuti i ne baš dobri. Pompeo je, naravno, u Hrvatsku stigao sa svojom agendom. Bila je riječ o nekoliko tema, no važno je naglasiti da oko ključne teme zbog koje je Pompeo stigao u Hrvatsku i zbog koje se, uostalom i uputio na svoju drugu europsku turneju samo mjesec dana nakon prošle, kada je posjetio susjednu Sloveniju, Austriju, Češku i Poljsku, a radilo se o okupljanju europskih saveznika u američkoj koaliciji u trgovinskom i tehnološkom ratu protiv Kine i kineskog tehnološkog diva Huaweija, između Plenkovića i Pompea nije bilo dogovora.

Hrvatska se ovaj put zatekla u sličnoj situaciji kao i prije 17 godina, u vrijeme administracije Georgea Busha mlađeg, ali ovaj put postupila je drukčije nego tada. Hrvatska je te 2003. godine bila među deset europskih zemalja koje su potpisale znamenitu Vilniusku izjavu i tako unatoč oštrom protivljenju Njemačke i Francuske, vodećih zemalja “stare” Europe, podržala američki napad na Irak, čime je Hrvatska “kupila” i buduće članstvo u NATO-ovu savezu. Tada je Bushova administracija stvaranjem ad hoc “koalicije voljnih” podijelila Europu na “novu” i “staru”, izazvavši dubok raskol u NATO-u i EU, jer se tadašnja “nova” Europa u sporu Washingtona i EU svrstala na stranu Washingtona, a protiv stajališta EU.

Washington je sada u konfliktu s Kinom, koji se s političke razine opasno širi i na druge sfere. Sukob s Pekingom prerastao je u obračun u digitalnoj sferi oko izgradnje telekomunikacijske mreže najnovije generacije. Zasad je riječ o diplomatskom, trgovinskom i tehnološkom ratu, u kojem Amerikanci koriste sva sredstva, poput sankcija i zatvaranja konzulata, pokušavajući zaustaviti Kinu i Huawei u njihovu osvajanju globalnog tržišta 5G mreže, s obzirom na to da američke kompanije u razvoju 5G mreže zaostaju za Huaweijem. I kao u svakom ratu što ga je vodila posljednjih nekoliko desetljeća, i u ovom ratu – jer i trgovinski i digitalni rat je rat – Amerika treba saveznice. Hrvatska je, međutim, ovaj put ostala s druge strane nevidljive granice koja je ponovno podijelila Europu. Premda je Pompeo pozvao Plenkovića na oprez kada je riječ o suradnji s Kinom, hrvatski premijer nije prihvatio američku argumentaciju da kineska 5G mreža omogućava špijuniranje korisnika u korist Kineske komunističke partije, istaknuvši kako Hrvatska ima odličnu političku komunikaciju i ekonomsku suradnju s Kinom, što potvrđuje i trgovinska razmjena u vrijednosti od oko milijardu dolara, implicitno pritom kritizirajući američko zapostavljanje Hrvatske, s obzirom na to da posljednjih desetak godina nije bilo američko-hrvatskih razgovora na najvišoj razini.

Je li ovdje riječ o politici ekvidistance i prema Washingtonu i prema Moskvi? I je li to, zapravo, i današnja pozicija EU? Očito je, naime, da se i Plenković u ovom slučaju pridružio prevladavajućoj europskoj politici, koja optimistično očekuje Trumpov poraz na skorim predsjedničkim izborima i njegov odlazak iz Bijele kuće, nadajući se da će Trumpov odlazak omogućiti restart američke vanjske politike i ponovnu uspostavu savezničkih i prijateljskih odnosa s Europom.

Kada je pak riječ o odnosima Hrvatske i Rusije, Božo Kovačević, vanjskopolitički analitičar i bivši hrvatski veleposlanik u Moskvi od 2003. do 2008. godine, napominje da je hrvatska vanjska politika određena hrvatskim članstvom u Europskoj uniji i članstvom u NATO-ovu savezu, što je Rusiji, kako kaže, jasno. Čini mu se da Rusija poduzima očajničke korake u cilju ublažavanja međunarodne izolacije u kojoj se našla, a kada je riječ o ostalom političkom sadržaju, smatra da tu nema previše prostora za suradnju s obzirom na sve oštrije sankcije što ih je Unija nametnula Rusiji.

Kovačević naglašava da je ključni interes Rusije povezan s energetikom, kao i geopolitikom zapadnog Balkana, na kojemu je nekoliko neuralgičnih točaka, poput Kosova i Bosne i Hercegovine. Jasno je, dakle, da se Rusija očajnički drži onih poluga utjecaja koje su joj još na raspolaganju, što je povezano i s funkcioniranjem Ujedinjenih naroda, jer Rusija kao stalna članica Vijeća sigurnosti može onemogućiti donošenje rezolucija koje joj ne odgovaraju. Međutim, Kovačević smatra da je Rusija zbog koncepcije svog odnosa prema Balkanu u defenzivi. Situacija na Kosovu razvija se drukčije nego što to ruska diplomacija priželjkuje, što potvrđuje, kako kaže, i nedavno “neobično potpisivanje još neobičnijih sporazuma” u Bijeloj kući, misleći, naravno, na sporazume što ih je Trump potpisao sa Srbijom i Kosovom. Kada je riječ o BiH, Kovačević napominje da postojeći ustavnopravni okvir, određen Daytonskim sporazumom, ne pruža mogućnost za rješavanje političkih problema u BiH, a Rusija i SAD kao ključni akteri u UN-u nemaju zajedničko stajalište o tome kako bi se taj ustavnopravni okvir mogao promijeniti. Naš sugovornik napominje i kako je Europa, s obzirom na aktualnu politiku američkog predsjednika, primorana graditi svoju autonomnu poziciju, s obzirom na to da Trumpova administracija Europu ne tretira kao partnera.

Video - Zoran Milanović o Inicijativi tri mora

Video: Ivica Beti

Izravne posljedice

– Amerika želi bilateralne odnose s članicama EU, a ne s Unijom kao cjelinom. Stoga je logična i refleksna reakcija Unije što se želi pretvoriti u samostalnog aktera u međunarodnim odnosima, što je važan dio programa aktualne Europske komisije, a logično je i da se premijer Plenković postavlja tako da hrvatska vanjska politika bude usklađena s politikom EU – naglašava Kovačević i dodaje da se odnosi Europe i Rusije zaoštravaju i neovisno o američkom inzistiranju da europski odnosi s Rusijom ne bi smjeli biti dobri, jer zbivanja na unutarnjem planu u Rusiji otežavaju mogućnost suradnje EU i Rusije budući da EU inzistira na poštivanju ljudskih prava, čemu Rusija sve manje udovoljava.

Ovih je dana održan i virtualni summit Inicijative Tri mora, koja se razvila iz projekta “Koridor Sjever – Jug”, što su ga za utjecajni američki think-tank Atlantsko vijeće pripremili američki general i bivši savjetnik predsjednika Baracka Obame James L. Jones i Ian Brzezinski, analitičar i sin glasovitog Zbigniewa Brzezinskog, savjetnika nekoliko američkih predsjednika. Inicijativu su sredinom desetljeća predstavili tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i njezin poljski kolega Andrzej Duda, a zadnji je summit Inicijative Tri mora pokazao kako više nije samo riječ o projektu usmjerenom prema ograničavanju uvoza ruskog plina u Europu nego i zaustavljanju kineskog prodora u zemlje srednje i istočne Europe, što dodatno potvrđuje kako je izvorno riječ o američkoj inicijativi, koja služi američkim interesima. Umjesto predsjednika Milanovića, koji ne podržava ovaj projekt svoje prethodnice, na summitu je sudjelovao premijer Plenković, koji je naglasio da Hrvatska ostaje predana ovoj inicijativi, u koju će uložiti i 20 milijuna eura, tako da se i na ovom slučaju potvrdilo nesuglasje ključnih hrvatskih aktera, premijera i predsjednika, što ne šalje dobru poruku o Hrvatskoj.

Kovačević smatra da se odluke što ih je o Inicijativi Tri mora najavio premijer Plenković ne bi trebale donositi prije nego što su usuglašene s predsjednikom države, a Plenkovićeva odluka da se Hrvatska aktivira u ovoj inicijativi donekle ga je i iznenadila s obzirom na to da je baš Plenkovićeva vlada bila suzdržanija prema toj inicijativi od bivše predsjednice.

– S obzirom na to da je jasno da je ta inicijativa usmjerena na destabilizaciju EU, jer riječ je o američkoj inicijativi u okviru koje Amerika angažira tzv. novu Europu protiv “stare” Europe, ponajprije Njemačke i Francuske, možda je premijer došao do zaključka da je bolje sudjelovati u inicijativi i utjecati na njezine buduće odluke i potruditi se da one ne budu oprečne odlukama EU, nego biti pasivan, kao što je bio dosad – razmišlja Kovačević.

Kada je pak riječ o Milanovićevu stajalištu, Kovačević napominje da je on svoje stajalište artikulirao onako kako ga mogu artikulirati stručnjaci i akademici, čije riječi ne moraju imati izravne političke posljedice: “Dobro je da predsjednik govori ono što misli, ali morao bi razmišljati i o posljedicama. Prva nepovoljna posljedica je da postoji nesuglasje između predsjednika i premijera, a druga moguća posljedica je pogoršanje odnosa s Amerikom i u onim područjima na kojima ranije nismo očekivali pogoršanje”.

Za razliku od Hrvatske, Slovenija je proteklih godina odlučila zadržati dobre odnose s Rusijom, unatoč novom hladnom ratu Zapada i Rusije zbog Ukrajine, i to isključivo zbog vlastitih gospodarskih interesa i činjenice da je Rusija važan gospodarski partner Slovenije, što je Moskva koristila za izlazak iz diplomatske izolacije. Bivši hrvatski veleposlanik u Moskvi smatra da je slovenski pristup u svakom slučaju isplativiji od hrvatskoga. Moskva je pozitivno reagirala na slovenske simboličke geste priznavanja Rusije kao relevantnog partnera, zbog čega je Rusija zauzvrat omogućavala slovenskim tvrtkama pristup ruskom tržištu. Kovačević stoga smatra da bi i Hrvatska trebala razmisliti o interesima svojih kompanija, skrećući pritom pozornost i na još jedan detalj koji je ostavio traga u hrvatsko-ruskim odnosima.

Neće dopustiti maloj državi

– Ne treba zaboraviti da je premijer Plenković, dok je bio zastupnik u Europskom parlamentu, predsjedao u jednom odboru koji se bavio Ukrajinom i pritom poistovjetio ono što se događa u Ukrajini s ratom u Hrvatskoj. Nedvojbeno je da je Ukrajina žrtva i da su dijelovi Ukrajine okupirani, što se odvija uz izravni angažman Ruske Federacije, ali to je problem na čije rješavanje Hrvatska ne može presudno utjecati, a premijer Plenković postavio se kao da Hrvatska to može, nudeći reintegraciju istočne Slavonije kao model za rješavanje ukrajinskog problema. Pritom je zanemario sve što je relevantno za ovaj slučaj zaboravljajući da su Amerika i Rusija devedesetih bile na istim pozicijama, kada je bilo moguće u Vijeću sigurnosti donijeti odgovarajuće rezolucije o mirnoj reintegraciji, što je i učinjeno. Danas su Amerika i Rusija kao ključni akteri u Vijeću sigurnosti na potpuno suprotstavljenim pozicijama i Rusija kao članica Vijeća sigurnosti neće dopustiti donošenje rezolucije koja je po njihovu mišljenju suprotna ruskim interesima, a Ruska Federacija osobito neće dopustiti da jedna mala država poput Hrvatske određuje njezinu politiku – kaže Kovačević.

Tadašnja proruska politika Slovenije u poseban je položaj stavljala Hrvatsku, koja je tada bila u sendviču između dviju proruskih država, Slovenije i Srbije. Danas se situacija stubokom promijenila. Slovenija je nedavno potpisala američku izjavu o sigurnosti 5G mreže i time pristupila američkoj protukineskoj koaliciji, čime se Slovenija vratila u krug najbližih američkih saveznica. Isto je napravila i Srbija, koju su Amerikanci prije nešto više od dva desetljeća bombardirali, također prihvativši kontroverznu američku izjavu o 5G mreži. Hrvatska, koja je dugo slovila kao najvjernija američka saveznica u regiji, jedina je smogla hrabrosti za povijesno “ne” Pompeu i Trumpu, čime je prvi put od sredine devedesetih, kada je uspostavljeno hrvatsko partnerstvo sa SAD-om, Hrvatska odbila stati uz SAD u pitanju koje ima stratešku važnost za SAD.