To je Hrvatska kakvu trebamo! Doslovno i u prenesenom značenju. Uvijek i svugdje. U politici, gospodarstvu, državnim institucijama, na svakom radnom mjestu... Iz povijesnog uspjeha nogometne reprezentacije možemo toliko toga naučiti. Kako se rad isplati, što znači liderstvo, zajedništvo, domoljublje, poniznost, srčanost, požrtvovnost, vjera, psihička snaga, poštovanje protivnika i sportski duh. U našem slučaju riječi Mladena Delića “Ma, ljudi je li to moguće” više nemaju smisla. Ne samo da smo to učinili dvaput, nego smo i nadmašili “ludnicu” iz 1998. Pokazavši da “mi to možemo”, potvrdili smo se kao nogometna velesila. Postali smo simbol nade malih nacija svugdje u svijetu. Imamo se zašto ponositi. Moderni je nogomet sport velikih i moćnih nacija, biznis s vrtoglavim brojkama, u kojem sve ima svoju cijenu i u kojem se doslovno sve može kupiti. Ali ono što je hrvatska škvadra pokazala da ima, to se ne može kupiti. To imaš ili nemaš.
Prvo, što su naši dečki demonstrirali, to je kakvi su Hrvati radnici. Svaki član tima morao je individualno toliko puno uložiti u sebe, jer uzalud im sve bez radne etike, koja odlikuje Hrvate, a što uočavaju svi koji rade s Hrvatima u svim zemljama i na različitim područjima, pa i u nogometu. Tako je i “engleski Ćiro” Harry Redknapp novinaru Sportskih novosti uoči utakmice s Englezima rekao: Hrvati su bili najbolji igrači koje sam ikada trenirao. Od Robija (Prosinečki, nap. a.), preko Nike Kranjčara, Luke Modrića, Stipe Pletikose, Vedrana Ćorluke... Sve su to sjajni dečki, smatram ih izvanrednim ljudima”, rekao je i dodao da je, nogometno, Hrvatska njegova druga domovina. Koliko je radna disciplina važna i Zlatku Daliću, pokazao je rizičnim, iako jedino mogućim, potezom s izbacivanjem Nikole Kalinića iz tima.
I to govori kakvog lidera ima naša reprezentacija. Igrali su ovi dečki i pod palicama drugih, ali za neke od aktualnih osobina koje su pod njegovim vodstvom pokazali, nismo znali da ih posjeduju. Neke se reprezentacije imale i veće genijalce od naših, ali nije ih krasilo liderstvo na klupi i na terenu. Iza nas su vremena, sjetimo se, kad je hrvatska imala bar dva milijuna trenera, a sada imamo jednoga jedinoga, koji se svojim znanjem, smirenošću i rezultatima nametnuo kao autoritet spram igrača, struke, HNS-a, medija i javnosti.
Još ga nismo vidjeli da “leti”
Uistinu je na našu javnu scenu donio nešto novo. Iskrenost, poštenje, posvećenost i smirenost.
Još ga nismo vidjeli da “leti” pa ni ovih dana kad je čitava Hrvatska u nebesima. Političari imaju toliko toga za naučiti od njega. Dalić je sve sam izborio i zaslužio. Svojim odnosom prema igračima, navijačima, medijima, javnosti, iseljenoj i domovinskoj Hrvatskoj, stručnom stožeru, HNS-u... Kod njega očito svatko zna što mu je posao, a prije svega on sam očito zna što je njegov zadatak. Njegova je ključna i za hrvatske prilike inovativna riječ “poniznost”. Tražeći značenje te riječi, na Bitno.net našli smo religioznu definiciju, a vjera ima intimno važno mjesto kod Dalića, da se poniznost “temelji na svijesti o mjestu koje zauzimamo pred Bogom i pred ljudima i na mudroj umjerenosti naših uvijek neumjerenih želja za slavom.
Ova krepost nema nikakve veze sa sramežljivošću, plašljivošću ili osrednjošću. Ne suprotstavlja se svijesti o primljenim darovima ni tome da oni donesu plod uz ispravnost nakane; poniznost ne umanjuje srce, uvećava ga”. Kako je to prepoznato u javnosti, pokazao je varaždinski plakat “Ponizan, a velik – Zlatko Dalić”. Dalić i igrači pokazali su poniznost prema zastavi, domovini, prema onima kojima pripadaju na ovaj ili onaj način, nogometnoj braći, obiteljima, prijateljima, sugrađanima, navijačima... Nedostatak poniznosti ugušio je tolike reprezentacije i zvijezde. Naš Luka Modrić, planetarna nogometna zvijezda, trčao je za svakom loptom kao da mu o tomu ovisi sljedeći nastup.
Sjetio se ljudi s kreditima
S poniznošću je usko povezano zajedništvo, zbog kojeg, kaže Vedran Ćorluka, gine i na klupi, dodavši: “Svaki igrač koji je ikad stavio sebe ispred reprezentacije završio je na dnu i to je zaslužio”. I to je uvelike zasluga Zlatka Dalića. Probudio je to u svima nama, u domovini i izvan nje, od djece u vrtićima do baka u umirovljeničkim domovima. Prepoznali su to navijači, taj 12. igrač koji toliko znači igračima. Ćorluka se i u trenucima najveće sreće sjetio ljudi koji dižu kredite ovih dana kako bi ih mogli bodriti u Rusiji.
Više nije važno tko je lijevo, tko desno, tko je član koje stranke, vječne rasprave, toliko nam je svima važan samo taj probuđeni osjećaj domoljublja i ponosa što smo Hrvati, bez obzira na nacionalnost, vjeru, spol, dob... Šime Vrsaljko ovjekovječio je naše osjećaje. Ta scena u kojoj on poput dječaka sniva najljepši san spokojno položivši glavu na hrvatsku zastavu tako dobro oslikava trenutno stanje nacije. Dečki su svjesni da nije samo njihova zasluga što su tu gdje jesu. To je i uspjeh njihovih roditelja, obitelji, prijatelja i okoline, pa i Hrvatske sa svojom poviješću. To im je dalo snagu, srčanost i borbenost, psihološku snagu i kad su mnogi mislili da je više ne mogu imati. Sada imamo pravo tvrditi da je to karakter nas Hrvata.
Biti ponizan znači ne parati nosem po nebu!!!