Ponovimo poruku biskupa: Ne ugrožavaju kršćanstvo migranti, nego kršćani koji to zapravo nisu

Lijep odjek u javnosti imale su poruke i riječi koje su 24. listopada u Novinarskom domu u Zagrebu izrekli zagrebački muftija i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Aziz Hasanović, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj Porfirije Perić, rabin Židovske općine Zagreb i glavni rabin u Republici Hrvatskoj Luciano Moše Prelević i Mate Uzinić, dubrovački biskup i predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj. Zapala me čast i odgovornost da budem moderator tribine „Religijske predrasude kao poticaj za mržnju“ s ovom četvoricom uglednih sugovornika.

Već i samo njihovo okupljanje za jednim stolom važna je i ohrabrujuća gesta, a još važnije ono što su tamo zajednički poručili: bilo kakva mržnja prema bilo kojem drugom čovjeku nespojiva je s bilo kojom od ove četiri religije zajedničkog abrahamovskog korijena. Muftija Hasanović stavio je naglasak na učenje jednih o drugima i izravno upoznavanje kao najbolji lijek protiv predrasuda iz kojih niče mržnja. Objasnio nam je vrlo jasno i razliku između islama i islamizma. Ovo drugo je povezivanje religije s ideologijom i predstavlja opasno i za sam islam neprihvatljivo zastranjenje. Glavno, osnovno i, u konačnici, jedino važno pitanje na ovu temu, prema mitropolitu Porfiriju, jest kako je uopće moguće da netko tko se naziva kršćaninom podliježe mržnji, što se, među ostalim, iskazuje „zatvaranjem čitavih skupina ljudi, vjerskih, etničkih ili drugih, u semantičke logore“, kada se o njima govori kao o manje vrijednima i opasnosti. Ponovio je i svoju već poznatu univerzalnu misao: „Neće nam Bog suditi prema onome što su nama činili drugi, nego prema onome što smo mi činili drugima.“

Rabin Prelević je duhovito, nadahnuto i temperamentno govorio o predrasudama prema židovskom narodu tijekom povijesti podsjetivši da je kršćanski Novi zavjet poruku o Bogu koji je ljubav i temeljnoj zapovijedi „ljubi bližnjega kao samoga sebe“ preuzeo iz Tore. Većina medijskih izvještaja s ovog skupa dala je ipak najveći prostor katoličkom dubrovačkom biskupu Mati Uziniću. I to sasvim zasluženo, ne samo zato što je on predstavljao većinsku religiju većinskog naroda u Republici Hrvatskoj nego i zbog njihova sadržaja i jasnoće. Takve poruke, utoliko dragocjenije što su rjeđe, treba što više ponavljati, pa sam ih i ja citirao već u naslovu ove kolumne. S obzirom na to da sam bio u prilici unaprijed dobiti koncept i nacrt biskupova uvodnog izlaganja, mogu i moram posvjedočiti kako je on na samom mjestu napravio dodatne velike iskorake pokazujući tako da je dijalog i slušanje drugih, a ne samo držanje unaprijed pripremljenih monologa. „Trebamo naučiti čitati povijest drugih naroda tako da nas površnost i pristranost ne odvedu na stranputicu i da pokušamo shvatiti njihovo stajalište. Budemo li krenuli tim putem, uvidjet ćemo da ne griješi uvijek jedna strana.“ Ovaj citat pape Ivana Pavla II. bio je moto biskupova govora i on se na njega osvrnuo konstatacijom kako vrlo često upravo to ne činimo, „jer povijest drugih čitamo iz vlastite perspektive, što znači često površno i pristrano i nismo spremni izići i otvoriti se prema drugima“. Ja osobno, ali i publika koja je njegovo izlaganje pozdravila osobito srdačnim pljeskom, bio sam oduševljen kada sam napokon iz usta jednog hrvatskog biskupa čuo kako ponavlja one snažne, zahtjevne i blagotvorne riječi iz pisma hrvatskih biskupa napisanog u svibnju 1995. godine u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, koje su imale dodatnu i osobitu težinu i zbog činjenice što su upućene u vrijeme dok je u Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini, još trajao novi rat.

Ne prvi put, jer učinio je to i prije nekoliko godina propovijedajući na komemorativnoj misi na Bleiburgu, biskup Uzinić je podsjetio na ovaj citat iz tog pisma: „Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?“ Na tom tragu i prema tako zadanom kriteriju, biskup Uzinić se nadovezao na riječi rabina Prelevića referirajući se ujedno i na Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, kao organizatora tribine, rekavši kako smo „mi kršćani krivi za predrasude o Židovima kroz povijest, za što uvijek trebamo tražiti oproštenje, kajati se i ispitivati“. A onda i ovo: „Za holokaust nisu krive predrasude, nego ideologija rasizma kao takva. Ali su predrasude vjerojatno krive što se mi kršćani nismo znali postaviti na pravi način u takvoj situaciji, što smo se previše brinuli za vlastitu sigurnost i što nismo u konkretnom progonjenom čovjeku prepoznali brata kojeg je potrebno zaštiti.“

Biskupove riječi, koje su osobito snažno odjeknule i naišle na najveće odobravanje publike, odnosile su se na ljude koji su danas progonjeni, koji se nalaze u nevolji, očajni i promrzli pred našim granicama, koje smo već stavili u „semantičke logore“ oduzevši im ljudskost i ljudska prava već u samom načinu na koji o njima govorimo. Biskup Uzinić napravio je vrlo jasnu distinkciju između ponašanja konkretne političke zajednice, dakle bilo koje, pa tako i naše države, i načina na koje će ta zajednica sebe zaštiti ako smatra da je ugrožena i svog osobnog, ali i univerzalno kršćanskog načina razmišljanja.

„Ja smatram da je naša konkretna politička zajednica ugrožena zbog razloga unutar sebe, a ne zbog drugih“, rekao je biskup te dodao sljedeće važne riječi: „Mi kršćani, da nam se ne bi dogodilo ono što se kršćanima Europe dogodilo u vrijeme Drugoga svjetskog rata, moramo se ponašati na kršćanski način, a to znači vidjeti u svakom čovjeku Isusa Krista i priteći mu upomoć. Kršćanstvo neće biti ugroženo od migranata prema kojima ćemo se mi ponijeti kao kršćani. Kršćanstvo će biti ugroženo od nas kršćana koji se nećemo ponijeti kao kršćani“.

Kako reče Isus, blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati.