Popij čašu Cetinske vode. Još dok je ima...

Strah se uvukao u kraj viteških alkara, hrabrih momaka i starih ‘ajduka, u kojem se i nogometni klub zove – Junak. Je li moguće?

Pa čega se to, pazite, junak može bojati? Vode, da ne ostane bez pitke vode... Kako domaći tvrde – plinska termoelektrana Peruća – koja bi trebala uskoro niknuti u njihovu dvorištu, uništit će ono po čemu su najpoznatiji. Od 12 potrebnih dokumenata, 11 je već izdano. Projekt VIS-VIVA, vrijedan milijardu eura, dobije li sve “papire”, mogao bi se početi graditi do kraja godine.

U srcu Cetinske krajine, Sinju i Hrvacama, proveli smo dan s domaćinima. Sa strukom, franjevcima, mesarima, pčelarima, susjedima okolnih kuća... Sa svima onima koji tvrde:

– Ovdje se radi o našoj glavi, o budućnosti naše djece...

Šalili smo se, smijali, ali i poslušali njihove probleme. A tema je ista – Peruća i Cetina. Oni su protiv projekta.

– Voda je naš identitet, svi iz Cetine napajamo polja, krave... Ta voda curi u svakoj slavini. Ona je izvor života u Cetinskoj krajini. Pa zar misliš da bi Rimljani stali ovdje, a nakon njih i svi drugi, uključujući nas, da nije bilo Cetine? Ne bi... I sad bi i ona bila uništena – unisoni su stanovnici. Svaka se priča svede na istu poruku.

Idemo redom. Duh ih nije napustio. Centar Sinja. Na štekatima, za jednim od stolova, zazvoni mobitel.

– Halo? Tko je? Da, da ja sam – govori čovjek glasno. Svi ga čujemo.

– Policija?! Da, recite... – ubrzava on glas. Svi se okreću prema njemu.

– Aha. Da, mali je od moje sestre. Da. Pa što je opet učinio? Gdje? Kad da dođem, što mi je činiti... – ispituje glasno.

Ne čuje se glas s druge strane, ali svima je jasno da je neki problem.

A kad ono, za koju minutu razgovora, čovjek prasnuo u smijeh.

– Frane! A jesi me diga, svaka ti čast! Sav sam se preznojio, evo majica mi mokra! Ja mislio da je stvarno mali učinija neku pizdariju. A jesi me navuka... Ma bio mi je poznat glas čim sam se javio na telefon, ali nisam znao, baš si mi smjestia’. Pa što ima, kad ćemo se vidjeti?

Eto, ispalo je da ga je nazvao prijatelj i dignuo na štos. Malo ga navlačio... Zabavljaju se oni, na svoj način.

Smijao se i cijeli kafić koji je slušao razgovor. Čovjek glasno priča. Utihnuo je smijeh, pa se tema vratila na termoelektranu.

– Eto, ista se stvar dogodila i nama. Isto – kajla! Pričali su nam o reverzibilnoj elektrani na Vrdovu, svi smo bili presretni da se nešto događa kod nas! A onda smo prije Božića, tek na javnoj raspravi, doznali da će graditi i kombi-kogeneracijsku plinsku elektranu Peruća. Ostali smo u šoku. Prvo priča o zelenoj energiji, svima nam milo da se nešto događa u našem kraju, a onda odnekud u projektu VIS–VIVA našla se i dodatna termoelektrana, ali na plin... – priča Mislav Cvitković iz Instituta Ruđer Bošković, doktorant fizike na sveučilištu Friedrich-Alexander u njemačkom gradu Erlangenu kraj Nürnberga.

– Stručnjak sam baš za prijenos topline u biološkim i geološkim sustavima, a igrom slučaja baš sam iz ovog kraja. Da ne dužim, središnji je problem što će se Peruća i Cetina grijati zbog toplih otpadnih voda koje će ići iz termoelektrane.

Cetina bi se jako grijala

Pitam ga kako bi svoje strahove konkretno objasnio ljudima.

– Vidite, u elektranu bi ulazila hladna, čista voda iz Peruće. Iz jezera bi se dalje ulijevala u Cetinu. Konkretno, Cetina se godišnje grije do tri Celzijeva stupnja, a sada bi se zagrijavala i do 30 stupnjeva. Znači, rijeka s 15 stupnjeva ide i do 45 Celzijevih stupnjeva! Nestaju pastrva, klen, ali još je bitnije da bi stradali i mikroorganizmi koji rijeku čine pitkom. A tu vodu piju Hrvace, Split, Šolta, Omiš, Makarska, Trogir, Kaštela, Brač, Vis, Korčula...

Maše on rukama, objašnjava, uostalom on je vođa pokreta otpora koji se ovdje diže pod nazivom “Građanska inicijativa Ne daj se, Cetino”. Kad bilo što pitaš, svi kažu “Mislav, Mislav! On sve zna...”

Pa što bismo onda pili?

– Nemam odgovor. Vjerojatno vodu iz dućana. Znaš, mi u Sinju ne pijemo vodu iz Cetine, već iz jednog izvora pritoka – Kosinca i Rude, ali se borimo!

Vadi Mislav papir na stol. Piše – 621 kilogram u sekundi ispušnih plinova izlazilo bi iz dva dimnjaka termoelektrane. Među njima i dva posto aromatskih ugljikovodika koji ne izgore, što je dnevno milijun kilograma tog izravnog otrova.

– Trava, biljke, žito u krugu od nekoliko kilometara nestali bi. Moguće je da bi oko termoelektrane za pet ili deset godina bio samo kamen – dodaje.

Povratnik je iz Njemačke, ondje je studirao.

– Nigdje nije ljepše nego kod nas, a imam i odlične uvjete u Institutu, ali ovdje sam morao pomoći... – govori čovjek s “Ruđera Boškovića”.

Objašnjava kako je u posljednje dvije godine zatvoreno čak 30 takvih elektrana, od Francuske, Italije, Njemačke...

Zbog ekologije ih zatvaraju u EU?

– Ne. Već zbog odnosa cijene plina i struje, koja je neisplativa. Konkretno, da se proizvede 1 MWh treba za 52 eura plina, a na tržištu je ta cijena 41 euro. Proizvod je skuplji nego što se može prodati. Dakle, netko tu razliku treba nadoknaditi, a nadoknadila bi je država kroz poticaje, a poticaje bismo plaćali svi mi..., i u Zagrebu, Osijeku... I kako je onda projekt isplativ ako bi ga narod posredno plaćao iz svog džepa!

Sjedam u automobil i na – Peruću. Nakon Sinja, Karakašice, Hrvaca, u selu Satriću skrećem desno. Cesta kao ona sljemenska, s dvostrukim žutim branicima. Spuštam se na branu, na mjesto gdje bi se trebalo uskoro graditi.

Nešto dalje u toj idili, Mladen Žarko (58) iz sela Bitelića kaže:

– Vidi, znanstvenici tvrde da mi koji tu živimo, a ja sam tri kilometra udaljen od mjesta gdje bi se trebalo graditi, možemo zaboraviti na sunce. Zbog para koje bi izlazile, živio bih u magli! Kažu da bi samo u slučaju jake bure ili juga moje selo bilo bez magle. Pa što ću, živjeti u magli? – pita se Žarko.

– A buka bi bila jača od 40 decibela, pa mogu zaboraviti i na spavanje. Što sam spavao, spavao sam... – govori razočarano.

– Ali, nećemo to dopustiti! Zaustavit ćemo gradnju, i svojim tijelima ako treba – kaže.

– Moramo biti jedinstveni!

Kima glavom i Ivica Soldić (50) iz Sinja, kojeg srećem ovdje.

– Demos iliti narod, on bi trebao odlučivati. Demokracija, zar ne? Pa mi bismo sami trebali odlučivati kako ćemo živjeti, a kod nas je partitokracija, ljudi za koje i ne znamo kako izgledaju uživat će u novcu, a mi... Puno je stvari u tom projektu nedorečeno. Zašto se sve radi protiv naroda?

Selim se u Hrvace, u centar mjesta kraj kojeg se namjerava graditi plinska termoelektrana. Pola mjesta radi u Splitu, druga polovica živi od zemlje i uzgoja životinja. Usput, ovdje je još uvijek brže autostopirati nego čekati autobus. I staju domaći, jedni drugima.

S kime god sam dosad razgovarao, u Sinju i Hrvacama, svi su protiv. Ima li tko za?

– Ima. Možda par ljudi. Oni misle da će se zaposliti, ali ne razumiju što to znači. Načelnik općine jedan je od rijetkih koji još stoji na liniji, ali neće ni on dugo moći protiv naroda. Čuli smo da će i on uskoro dići ruke od projekta, ali sve je to rekla-kazala – govore u mjestu.

Načelnik šuti

Načelnik, javno, o tome ne govori. Na telefonski poziv i poruke nije se odazivao.

– Ne izlazi u javnost već danima, nemoj se čuditi. Čuj, ne mislimo mi da je on protiv naroda. Već i da su njemu investitori predstavili samo dobre strane, pa je prihvatio. A kasnije shvatio... – kažu domaći.

Tko su investitori?

– Ne znamo. Možda Turci, Izraelci, Austrijanci, Norvežani... Svaki dan čitamo nešto drugo, tko će ga znati. Ono što znamo jest da je vlasnik tvrtke MCC, koja razvija cijeli projekt, Zoran Burić, suprug ministrice vanjskih poslova Marije Pejčinović-Burić. Pa i naš susjed Miro Bulj je o tome govorio u Saboru više puta – govore u mjestu.

Ponose se zastupnikom Mosta, on je njihov glasnogovornik na državnoj razini. Njegov glas se čuje, no imaju i domaći što reći.

Hidroelektrana Peruća, koja je ovdje već pola stoljeća, objašnjavaju mi, ima kapacitet 60 MW, a sada bi se gradile dvije po 500 MW.

– Eto, samo da znaš odnos.

Kucam na vrata Župnog ureda Hrvace. Fra Neven Pavlinušić otvara vrata, mahne mi da uđem. Baš je ispratio mladi par koji će uskoro vjenčati u crkvi Svih svetih.

– Hoćemo li pričati o Barceloni i Messiju? – smijući se kaže fra Neven. Sportski je tip. Ali, zna zbog čega sam ovdje. I on je stao uz narod.

– Što ćeš popiti? – pita.

Odmahujem rukom i zahvaljujem.

– A ne! Ajde, popit ćemo dobre vode, dok je još imamo! Ne znamo, istina, dokad ćemo je imati – poentira fra Neven.

Na stol stavlja čašu. Voda bistra, fina...

– Ostvari li se taj plan, bit će to sotonsko djelo! Priroda će biti uništena. Nećemo dati Cetinu! Ovo je pitanje života i smrti – kaže.

Prisjeća se prvih dana, kada su u mjestu otkrili da će se graditi termoelektrana na plin.

– Sastanak je bio u općini. Ideja je bila da taj projekt šaptom prođe. No, kad su ljudi shvatili što se događa, zamalo da nije došlo do sukoba. Kao u kaubojskim filmovima. Da nisam bio tamo, pitanje je što bi se dogodilo. Znaš, nekad sam bio boksač. Um caruje, ali neki put je i snaga dobrodošla. Vidi se, spreman je na šalu, svaka druga je kod njega vesela. Ali, onda se vraća na ozbiljnu temu. Sklapa ruke i nastavlja:

– Ako je taj projekt za dobrobit puka, zašto se nije igralo otvorenim kartama? Za nas, u toj priči nema pozitive. Sveti Franjo bio je zaštitnik prirode, a mi Franjevci moramo je štititi. Dobili smo prirodu da se služimo njome, ali i da je ostavimo onakvu kakvu smo je zatekli. Vidi, Afrika ima dvije litre po stanovniku na dan, a samo u Cetinskoj krajini ima vode za svakog stanovnika Hrvatske 80 litara po danu! Pa kod nas gdje god zakopaš, nađeš vodu. Već na tri-četiri metra. Ako se dogodi to zlo, možemo se pozdraviti...

Opet navodi primjer:

– Eto, neki dan sam čuo da mljekar kaže kako već danas na policama dućana pola litre vode stoji isto kao dvije litre mlijeka. I tako je! Znaš, voda je glavni resurs, za nju nema kompenzacije. Ne možeš je nadomjestiti. Auti danas mogu voziti i na sunčanu energiju, ali bez vode ne možemo...

Pozdravljamo se, a on nastavlja:

– Kad sam bio mali, ovdje su bile tisuće krava. A u budućnosti, djeca će kravu vidjeti samo na televiziji, i to na reklami za Milku...

U centru Hrvaca sjedam za stol s Antom Jankovićem (61). Oko njega hrpa registratora. Papiri samo što ne ispadaju.

– Prvi sam počeo skupljati potpise za peticiju protiv gradnje, evo samo ih je ovdje više od tri tisuće, na internetu ih je više od 17.000, a svaki dan bar još 500 ljudi potpiše peticiju.

Janković, inače predsjednik Narodne stranke reformista, poznat je u Hrvacama kao tip koji se šali.

– Kad sam počeo zimus skupljati potpise, tu na -16 stupnjeva, došao grobar Zlatan Buljan. Veli on, hoće i on potpisati. Ali ja mu kažem: Ne, ti ne! Tebi je to sukob interesa! Čudio se grobar, kako sukob interesa. A ja sam mu rekao: Tebi je cilj da se gradi plinska termoelektrana, imat ćeš više mušterija.

I što je bilo?

– Na kraju je potpisao rekavši da mu mušterije ionako ne mogu pobjeći.

Pokazuje Ante Janković na najdeblji fascikl.

– To je studija o zaštiti okoliša, koja nam je posljednji stup obrane. Jer, jedino ona nije prošla, čeka se odluka Povjerenstva Ministarstva zaštite okoliša i energetike. I to bi trebalo biti ovih dana. Rekli su nam – tijekom rujna. A pazi, ta studija ima 546 stranica! Na zapadu se sve to napiše na 200 stranica, ali tu je toliko toga, toliko zamki... Ma printer je pregorio dok je to ispisao. Ovo je naš Armagedon. Nakon gradnje više ničega biti neće...

Pršut na zagađenu zraku!

Pozdravljamo se, a ja se selim u pogone tvrtke Purex, kod Milivoja Dragoševića. Zapošljava ovdje više od stotinu ljudi iz Cetinskoga kraja. Na farmama u Cetinskoj krajini, u krugu od 25 kilometara, uzgaja piliće i purane te mjesečno proizvodi i do 100 tona mesa.

– Riječ je o tradicionalnom načinu uzgoja, bez aditiva, hormona i GMO-a. Životinje piju vrhunsku vodu, jedu domaće žitarice, udišu čisti zrak i imamo vrhunsko meso, koje se prodaje u Splitu i Zagrebu – govori Dragošević.

I on je protivnik gradnje termoelektrane.

– Taj bi pogon uništio vodu, štetni plinovi ugrozili bi ovaj kraj. Na kraju, ja ne bih mogao prodavati kontaminirani proizvod. Meso bi imalo u sebi teške metale, ugljikov monoksid, spojeve klorovodika i amonijaka. A baš je u našem kraju idealno mjesto za ekološke proizvode. Zaista nam prijeti tehnološka opasnost.

Ulazimo u sušionicu pršuta i pancete, a on poentira:

– Kako ću sušiti pršut na zagađenom zraku?

Što će se još dogoditi?

– Evo, uzmi komad naše piletine, napravi juhu. Pomiriši to meso, i odmah ćeš znati što ćeš izgubiti. To su okusi djetinjstva. Neće ih više biti...

A djetinjstvo u Hrvacama upravo provodi kći pčelara Marunice.

Njegova supruga Anita u svojoj kuhinji pokazuje na pipu i kaže:

– Iz pipe mi izlazi čista voda s izvora 200 metara od buduće elektrane. A jedan od dva dimnjaka koji bi trebali ovdje niknuti promjera je devet metara. To je veće od moje kuće! A kad otpadna voda uđe u Cetinu više se nikad neće moći očistiti. Za moju kćer to nije budućnost!

Kako će se ta priča završiti?

– Ne znam što će biti, ali od borbe ne odustajemo.