Kad je talijanska „populistička“ vlada desničarske Sjeverne lige i „antiestablišmentskog“ Pokreta pet zvijezda prošlog tjedna objavila da je za iduću godinu ispregovarala proračunski deficit triput veći od onoga koji je planirala prethodna vlada i za 50 posto veći od deficita za koji je sam talijanski ministar financija procijenio da više ne bi povećavao golemi talijanski javni dug, većina analitičara to nije dočekala nespremna. Mnogi su sa strepnjom i zadržavajući dah očekivali tu vijest, a kad je ona objavljena, mogli su samo pobjedonosno uskliknuti „nemojte reći da vas nismo upozorili“.
Spremni su, međutim, bili i vlasnici talijanskih državnih obveznica: ne čekajući ni dana da se slegnu dojmovi i da se vidi hoće li se odluka talijanske vlade uopće održati, krenuli su u paničnu rasprodaju. Cijena talijanskih državnih obveznica s dospijećem za dvije godine toliko je pala da je prinos na njih u jednom danu sa 0,70 posto skočio na 1,20 posto, a u sljedećih se nekoliko dana udvostručio.
Dionice potonule 7,3 posto
I prinos (razlika do pune nominalne vrijednosti uvećana za kamatu, podijeljena po godinama do dospijeća) na desetogodišnje obveznice, koje se u ekonomiji uzimaju kao najrelevantnije, skočio je trenutačno više od jedne četvrtine postotka, na 3,26 posto, pa se u odnosu na prethodni minimum iz 2016. utrostručio i vratio vrijednost iz krizne 2014. godine.
Razlika prinosa između njemačkih i talijanskih desetogodišnjih obveznica (ili koliko Italija mora platiti svoje zaduživanje skuplje nego Njemačka) udvostručila se u odnosu na početak prošle godine, kada su u Italiji održani parlamentarni izbori, i preskočila dva i pol postotna boda. „Populizam ima svoju cijenu“, moglo se pročitati na analitičkim portalima. Ali, panika se nije pronijela samo svjetskim tržištima državnih dugova.
Cijene dionica talijanskih banaka, izražene burzovnim FTSE Italy Banks Indexom, potonule su u jednom danu nevjerojatnih 7,3 posto. Bankarski tsunami nije se zaustavio na talijanskim bankama. Na udaru rasprodaje našao se cjelokupni europski financijski sektor: potonule su Dutch bank ING Groep (3,3%), Deutsche Bank (3,1%), španjolska Banco Santander (2,7%), britanska Lloyds Bank (2,9%), a s njima i njemački divovski osiguravatelj Allianz SE (3,3%), francuska AXA SA (3%), britanski Prudential Plc (2,4%). Ni tu, međutim, nije bio kraj. I europska zajednička valuta euro potonula je prema američkom dolaru za punih jedan posto!
Bio je, dakle, dovoljan samo jedan jedini dan pa da se u najvećoj mjeri ostvare upozorenja svjetskih analitičara kako se financijski i ekonomski problemi Italije, trećeg po veličini europskog gospodarstva, sasvim sigurno neće zaustaviti na njezinim granicama. A paniku je dodatno pojačalo i to što su mnogi zaključili da vlada Sjeverne lige i Pokreta 5 zvijezda zaista počinje ostvarivati svoj „populistički“ predizborni program, nasuprot nadama da je on trebao samo poslužiti osvajanju vlasti, a kad se to jednom dogodi, da će čelnici tih stranaka „doći k razumu“.
No, zašto je talijanski planirani proračunski deficit od 2,4 posto BDP-a toliko uznemirio ne samo globalnu financijsku, nego cijelu gospodarsku scenu, s obzirom na to da je on ispod limita od tri posto BDP-a koji svojim članicama nameće Europska unija?
Drugi najveći dug u Europi
Problem je u tome što Italija ima i nominalno i relativno jedan od najvećih javnih/državnih dugova na svijetu, a drugi najveći u Europi: nominalno on iznosi oko 2,3 bilijuna eura i veći je i od francuskog, njemačkog i britanskog, a relativno je za više od 30 posto veći od talijanskog aktualnog godišnjeg domaćeg bruto proizvoda.
Svoj javni dug s oko sto posto na 131-132 posto BDP-a Italija je, kao i većina europskih zemalja, povećala u globalnoj Velikoj recesiji započetoj 2007., a potom i u velikoj dužničkoj krizi europskih država nakon 2011. godine. No dok su brojne druge velike europske ekonomije (posebno Njemačka i Nizozemska) počevši od 2013. smanjivale svoj relativni (mjeren BDP-om) javni/državni dug ne bi li što spremnije dočekale sljedeću financijsku krizu i eventualnu recesiju, Italija svoju relativnu zaduženost nije smanjila nimalo. A da bi počela smanjivati zaduženost, vjerojatno ne bi smjela imati proračunski deficit veći od 1,6 posto, a sasvim sigurno ne veći od dva posto, jer sve povrh dva posto tjera Italiju prema porastu zaduženosti, a s njim i u sve manju sposobnost otplate, odnosno sve manju održivost javnoga duga i sve veću vjerojatnost ogluhe (bankrota) koja je već sada procijenjena na oko 20 posto.
Proračunski deficit od 2,4 posto, budući da je ispod dogovorenog i propisanog europskog limita, ne bi za Italiju bio veći problem da ona postiže i ekonomski rast s barem podjednakom brzinom, ali to nije slučaj. Nakon pada u 2012. i 2013., talijanski BDP rastao je 2014. godine 1,1%, a 2015. godine 1,9%, da bi se u 2016. njegov rast usporio na 1,7 posto. Italija je pritom i jedina europska velika i visokorazvijena ekonomija koja je 2015. imala realni raspoloživi dohodak po stanovniku manji (za oko pet posto) nego 1995., što znači da su čak dva prethodna desetljeća za nju bila izgubljena! Raspoloživi dohodak per capita za to je vrijeme Nijemcima, Francuzima i Španjolcima narastao za 22 do 27 posto...
No, ni rast zaduženosti, pa čak ni uz niske stope rasta i malen vanjskotrgovinski suficit, ne bi za Italiju bio takav problem kad ona ne bi ostajala bez jedinog neto kupca svojih državnih obveznica, a to je Europska središnja banka, koja će do kraja ove godine okončati svoj program „kvantitativnog popuštanja“. Italiji ne ide u prilog ni to što s čela ECB-a dogodine odlazi Mario Draghi, za kojega bi kupci talijanskih obveznica, makar vjerojatno posve pogrešno, mogli pomisliti da je kao Talijan sklon pomoći Italiji više nego netko drugi.
Banke u lošem stanju
Europska središnja banka posljednjih je godina otkupila gotovo sve nove obveznice koje je emitirala Italija, i to „uz smiješno nisku kamatu, što je omogućavalo Italiji da se (na tržištu javnih dugova) nastavi gegati poput države zombija“ (John Rubino). No, već nakon talijanskih izbora ECB je smanjio otkup talijanskih obveznica „da bi pokazao Rimu da njegovi potezi imaju konzekvencije“. Tako se i dogodilo da je Italija morala za svoje obveznice naći nove, privatne kupce, a oni su odmah tražili veću premiju na rizik.
Tom riziku svakako pridonosi i jako loše stanje talijanskih banaka. Sredinom kolovoza, kad je izbila turska kriza, portal Euromoney upozorio je da „talijanske banke predstavljaju veći rizik od Turske“: u eurozoni imaju jedan od najvećih postotaka neprihodujućih (sumnjivih i nenaplativih) kredita koji se već godinama bitno ne smanjuju, a „tijekom 2019. suočit će se s pritiskom koji bi potencijalno mogao dosegnuti više od 300 milijardi eura“. Najproblematičnija je Banca Carige, njoj je ECB ljetos naredio da podnese plan za povećanje jamstvenog kapitala ili da razmotri spajanje s nekom zdravijom bankom. No, umjesto toga, predsjednik i brojni članovi uprave banke – jednostavno su dali otkaz i pobjegli iz banke.
Javni dug veći od 130 posto BDP-a (kojemu treba pridodati i veliki minus Središnje banke Italije u europskom sustavu plaćanja među državama članicama Target 2), velika količina (gotovo 400 milijardi eura) državnih obveznica kojima pada vrijednost u portfeljima talijanskih poslovnih banaka, zabrinutost za refinanciranje i prodaju novih obveznica, ekonomski model koji ne uspijeva generirati rast, „populistička“ vlada... nameću pitanje nije li Italija „nova Grčka“ i neće li njezin eventualni financijski slom baciti u depresiju cijelu Europu, pa možda čak i veći dio svijeta.
Strah pojačava i zabrinutost da bi vlada Sjeverne lige i Pet zvijezda, nakon prkošenja Bruxellesu s proračunskim deficitom, mogla ustrajati i na ostvarivanju ostalih planova iz svojega predizbornog programa: uvođenju temeljnog dohotka za sve građane, čisto proporcionalnom porezu (flat tax), poništavanju smanjivanja mirovina, pa čak i uvođenju nacionalne kvazivalute paralelne s eurom, što bi sve sasvim sigurno drastično smanjilo porezne prihode države i eksplozivno povećalo proračunski deficit.
Što će dalje biti s Italijom, svjetski analitičari gotovo da se ne usuđuju prognozirati. Vrlo je izvjesno da talijanskim državnim obveznicama prijeti i pad boniteta (samo su dvije stepenice iznad „smeća“ uz negativne izglede) pa bi bilo krajnje nerazumno očekivati da njihov prinos i dalje bude veći od prinosa istovrsnih američkih obveznica – što znači da će im cijena i dalje padati, a prinosi koje će tražiti kupci i dalje rasti. Samo je pitanje dokle i hoće li ECB ponovno moći odigrati ulogu „posljednjeg utočišta“ te osigurati Italiji likvidnost i solventnost kad i ako se tržište za nju zatvori.
Posljednje vijesti govore da je Italija već donekle uzmaknula: ministar financija Giovanni Tria već je Bruxellesu obećao da će u 2010. deficit smanjiti na 2,1 posto BDP-a, a 2021. na 1,8 posto. Sad samo još u to mora uvjeriti i privatne kupce talijanskih obveznica.
Video - Juncker uštipnuo Plenkovića
Italija ima dva ključna suficita, državnog proračuna i značajan suficit trgovinske bilance (50 mlrd eura) stoga je njen javni dug posve održiv. Uz to Italija, za razliku od Francuske ili Njemačke, ima nizak privatnoi dug. Eurokrtati su digli graju jer se ovaj put deficit proračuna ima namjeru trošiti ne u cilju spašavanja fin. sektora, već u cilju saniranja siromaštva u Italiji, što je za neoliberale prava blasfemija. S druge strane valja pritisnuti Italiju da po mogućnosti posrne jer uskoro dolaze izbori za EU parlament, gdje bi notorni neoliberali mogli napokon izgubiti vlast, a austerity politike otiči u ropotarnicu povjesti.. U svako slučaju Italija će sprovesti svoj proračunski zakon.