U turobnoj atmosferi nogometnog poraza od Škotske teško se oteti dojmu da je u ovoj zemlji jako lako upropastiti sve što je kvalitetno, sve što ima smisla. U rekordno kratkim razdobljima sposobni smo uništiti sve tragove dobre organizacije, sustava, zdrave logike... i pasti na najjadnije razine bez obzira na to čime se bavimo. Za to u Lijepoj našoj zaista postoji hrpetina dokaza. Empirija svega, svačega i svakoga u Republici Hrvatskoj, što se tiče srozavanja ugleda, vrlo je gorka okusa.
Bez obzira na to je li riječ o sportskim kolektivima, o javnim financijama ili državnim tvrtkama, mi urušavamo naizgled samoodrživo povjeravajući organizaciju i upravljanje krivim ljudima. Naglasak je da se propadanje i zaostajanje u odnosu na međunarodno okružje najviše vide u svemu što je javno.
Primjerice, bilo je tragično gledati cijeđenje nekad velike Cibone na razinu obične međunarodne mizerije iz jednostavnog razloga što je uporno vode javni aparatčici netalentirani za organizaciju. Veliki igrački talenti tu su bespomoćni. Ovo što smo vidjeli da se dogodilo hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, koja je pod Ćirom Blaževićem i Slavenom Bilićem izrasla u vrlo skup i prepoznatljiv međunarodni brand, jedan je od karakterističnih primjera. Na mala vrata, u liku i djelu izbornika Štimca u reprezentaciju su uvezeni ključni razlozi neuspješnosti nekad davno uglednog i popularnog kluba – zagrebačkog Dinama. Na neki čudan način Štimac je u veliku reprezentaciju uveo onaj prepoznatljivi duh mamićevštine koji već godinama Dinamu jamči jedino to da ne može postati u pravom i istinskom smislu riječi sportska organizacija s visokom razinom sportskog duha i sportskom samosviješću koja osigurava uspjehe. S Mamićevim histeriziranjem i “poslovnim vođenjem” te karakterističnim forsiranjem alkoholičara u prvoj momčadi Dinamo ima zajamčen put u rezultatsku neuspješnost na međunarodnoj razini. Potpuno je nebitno što zbog onemoćalosti svega ostalog nogometnog domaćeg življa Dinamo u domaćem prvenstvu izgleda donekle konkurentan. On na međunarodnom planu jednostavno zaostaje jer nije vođen ni sa sportskim duhom ni kulturom niti je na adekvatnoj organizacijskoj razini kad je biznis u pitanju. A sad je sve to Štimac u rekordnom roku uspio postići i u nacionalnoj reprezentaciji prodajući samouvjerene priče bez pravog pokrića. Ne bi nas iznenadilo čak i da Štimac potraje kao fenomen hrvatskog nogometa. Baš kao što traje i Mamić.
No puno je bitnije od nogometnih problema to što smo strahovito talentirani za izbor krivih ljudi i postavljanje krive ili loše organizacije u svim dijelovima sustava javne vlasti kao i u državnim kompanijama. Čast izuzecima.
Još smo talentiraniji za loše ideje. Primjerice, umjesto da ministar financija u sustavu stambene štednje prepozna sustav koji je na jednu uloženu državnu kunu stvarao 2,69 kuna nove vrijednosti i donosio dvije kune u proračun, Linić ga želi skršiti, uništiti, ukinuti. Baš ga briga za posljedice. Jednostavno kaže da ne želi poticati one koji imaju i štede. Što je loše poticati štednju ako ona vraća u proračun? Što ako dođe do urušavanja jedne od stambenih štedionica? Koliki će to biti trošak za državu. Ma nema veze, ‘ajmo sve srušiti. Koja će biti posljedica: pa naravno – doći će do daljnjeg pada međunarodne konkurentnosti. Možda jednog dana ministar Linić ponudi ostavku, baš kao i izbornik Štimac, ali će isto tako reći da su zapravo krivi igrači, tj. poduzetnici.
Začudno je, s druge strane, kako sve racionalne kadrovske i organizacijske ideje ne mogu dobiti na kritičnoj masi, dok se svi populizmi okrupnjuju s lakoćom. Postali smo tako europski lideri u hitrini skupljanja potpisa za jednu od najiracionalnijih europskih inicijativa zadnjih godina – ideju jamčenja bezuvjetnog temeljnog prihoda svih građana. Uz ovakvu rupu u proračunu, brzo jačanje tako blesave inicijative zaista pokazuje koliki smo talenti za – loše.