Poreč: Barokno vjenčanje prema spisima iz 18. stoljeća

- U dobru i u zlu, dok nas smrt ne rastavi - pred najbrojnijim svatovima koji su se ikada okupili Zdenka Matajčić i Maurizio Sauko izrekli su svoje bračne zavjete, izmijenili prstenje i spojili usne u poljubac kao supružnici. No, njihovo vjenčanje pamtiti će, ne samo mladenci i obitelj već i nekoliko tisuća gostiju Poreča te pet stotina kostimiranih uzvanika članova Društva prijatelja Giostre i njihovih gostiju, vitezova, žonglera, konjanika, plesača iz Švicarske, Austrije, Italije .... Svi su oni svjedočili Zdenki i Maruziju na jedinstvenom vjenčanju upriličenom na otvorenju 6. povijesnog festivala Giostra.

Mladoženju je do oltara dopratila kćer Dora, a mladenku, koja je do posljednjeg trenutka bila skrivena, sin Željko, dok su kumovi dvoje Giostranata, Elio Štifanić i Elena Uljančić Vekić svjedočili sklapanju braka kako osobe od posebnog povjerenja. Dame su šmrcale u rupčiće, djeca posipala latice, a gospoda zadovoljno sukala brkove.

Bilo je to najdirljivije vjenčanje kakvo ne pamte ni najstariji Porečani. U župnu crku Gospe od anđela nisu stali svi koji su željeli svjedočiti činu pa su tisuće okupljenih svatova čin sklapanja braka pratili na video zidu postavljenom na glavnom gradskom trgu.

Barok je do posljednjeg pedlja obuzeo Poreč koji ovih dana živi novovjekovno izdanje 1745. godine, vremena kada je bio na vrhuncu moći iako je njime upravljao venecijanski podestat. Gradske ulice preplavili su plemići, vitezovi i konjanici koji se pripremaju za trku, dame i plemkinje u raskošnim haljinama i pogleda skrivenih iza čipkasti lepeza, trgovci su svoju ponudu izložili na sajmovima, a na trgovima se žongleri i mačevaoci razmeću svojim vještinama.

Nakon vjenčanja, kako to uvijek biva, usijedile su zdravice, čestitke, zaplesao se vencijanski barokni ples pasatempo, zasvirale lutnje, bubnjevi i ostala barokna glazbala, a na gozbi koja je upriličena služena su jela pripremljena prema starim recepturama i od namirnica koje su bile poznate prije tri stoljeća.

Kako bi vjenčanje Zdenke i Maurizia bilo odista u duhu baroka pronađeni su i originalni zapisi u kojima je detaljno opisan sam čin vjenčanja, prava i obaveze mladenke - novizze, pa čak i detalji kako je izgledalo svadbeno ruho mladenaca. Mladenci, oboje ljudi koje život nije mazio i sa bremenitim životnim iskustvom, članovi su Društva prijatelja Giostre, zaljubljenici u barok, no pred vjenčanje su bili uzbuđeni poput tinejdžera iako zajedno imaju čak troje djece, jednu snahu i unuka.

- Oboje smo dobili povijesna imena, kakva nose svi Giostranti, no na naša polažemo i posebna prava - ispričali su nam. Naime, kada su krenuli proučavati i oživljavati barokne običaje Maurizio je na zabatu svoje kuće pronašao kameni reljef na kojem su bila uklesana imena Francisco de Rubeis et Ursula. Pregledom povijesnih spisa ustanovljeno je da su kuću 1730. podigli Francesco De Rosi i Orsula u godini vjenčanja.

- Tako je sve krenulo. Lani smo se nakon pet godina hodanja zaručili, pokazali smo pronalazak ravnateljici muzeja i izrodila se ideja da se vjenčamo u baroknom duhu kada nas je več to doba i ozračje obuzelo - ispričao nam je Maurizio u predahu dok se njegova novizza skidala iz vjenčanice koju on, kako to običaju nalažu, nije smio vidjeti do samog vjenčanja.

- Zdenka i ja upoznali smo se, zanimljivo, u crkvi. Dugo smo prijateljevali, jedno drugome bili podrška u teškim životnim trenucima i nismo se usudili napravti onaj korak koji bi prijateljstvo pretvorio u ljubav, iako smo oboje osjećali da so stvoreni jedno za drugoga, iskren je Maurizio, po zanimanju tehničar koji je sam podigao dvoje djece. Uz Zdenku je, kaže, prodisao, progledao pa čak i, šali se, proplesao.

Njegova \'novizza\', po zanimanju knjigovotkinja, zapravo se prva sjetila kako bi se mogli vjenčati upravo na Giostri.

- Taj barokni život grada me na prošlogodišnjem festivalu posve obuzeo, a kada se ravnateljica muzeja Poreštine Elena Uljančić Velkić odlučila zavući u sve one spise i pronašla zapise s podacima - odluka je pala, vjenčat ćemo se na Festivalu, priča nam uzbuđena mladenka.

U spisima je pronađen detaljan opis haljine koju je mladenka nosila pa je u \'ljubičasto sivim tonovima sa srebrnim detaljima i velom od biserno bijele čipke\' napravljena replika koju je Zdenka s ponosom nosila na vjenčanju do posljednjeg je trenutka skrivajući od ljubljenog Maurizzia.

- Haljina se šivala mjesecima, sve je na njoj ručni rad, a napravila ju je majstorica Nevenka Lazarić iz Rijeke. Zdenkina vjenčana oprava ima sve što su i prije tristotinjak godina mladenke nosile, od korzeta, dugih gaća, prsluka, čarapa do drvenih armatura na bokovima kako bi haljina preko bokova raskošnije padala.

- Dakako da imam i sve one sitnice koje svaka mladenka želi i treba, kuma mi je posudila cipele, haljina je nova, nešto sam odjenula naopako, a imam i nešto plavo - smije se Zdenka dok joj se u kutovima očiju sjaje suze radosnice.

I Maurizzijevo je odijelo u tonu, od blistavog plavog baršuna sa zlatnim detaljima, košulju krasi uškrobljena raskošna bijela kravata, a na glavi mi je \'trecorno\' trorogi crni venecijanski šešir. Na nogama su dugačke bijele čarape. te posebno rađene cipele s potpeticom i kopčom.

Iako je sve u baroknom duhu, sam čin vjenčanja je - kako bi bio i službeno priznat - novovjekovni, a vodio ga župnik, velečasni Zec. Mladenci su si kupili, kažu, moderno prstenje koje namjeravaju nositi, no barok će i dalje ostati njihova ljubav i hobi. Još će ponešto i običaja, posebno onih iz bračnih ugovora po kojima se određuju prava i obaveze, promijeniti, no detalje nam, smiju se, ipak neće odati. Puna tri dana slavio je Poreč i njegovi gosti vjenčanje mladenaca koji se ni na trenutak nisu razdvajali.

- Ni ne namjeravamo - poručili su smijući se i držeći se za ruke. Ove godine vjenčali smo se mi, a iduće, nadamo se netko drugi.