Rigonce. Mjestašce u Sloveniji, uz granicu s Hrvatskom. Nismo znali za njega sve dok se prošlog tjedna nije našlo na putu tisućama ljudi s istoka, koje zovemo izbjeglicama i migrantima. Do njega su stigli preko malog mosta, a neki, izgubljeni usred noći i panike, kroz hladnu vodu rijeke Sutle.
Televizijske kamere u pratnji izbjegličkoga križnog puta nisu nam pokazale kako izgleda to selo od par stotina duša. Vjerojatno je lijepo i uređeno. Ne valja suditi o mjestima i ljudima samo na osnovu onoga što su nam pokazale, ili što su propustile pokazati kamere. Vidjeli smo samo kolonu ljudi koja prolazi poljem pod pratnjom policajaca na konjima i rečeno nam je da su sprovedeni mimo sela kako ne bi remetili mirnu svakodnevicu i sigurnost njegovih stanovnika.
Potom smo vidjeli izbjeglice okupljene pokraj lijepo očuvane bijele crkvice, očito negdje na rubu selu. Ta je kapelica izbjeglicama bila podsjetnik da se nalaze u zemlji kršćana, katolika. Vidio sam barem dva javljanja uživo s tog mjesta i reporter Hrvatske televizije Eugen Husak ni u jednom od njih, s pravom, nije propustio naglasiti ime te crkvice: Majka Božja od sedam žalosti. Kamera nam je pokazala i lijepu, pobožnu, tipično katoličku sliku na crkvenom pročelju. Pietà, poput one najpoznatije Michelangelove, prikazuje Bogorodicu u čijem je krilu položeno mrtvo tijelo njenog sina, skinuto s križa. Latinska riječ pietas znači sućut, sažaljenje, a u katoličkoj ikonografiji Majka Božja Žalosna često je prikazana tako da joj se vidi srce u koje je zabodeno sedam noževa.
Pietà je ostala nijema
Pobožnost prema žalostima Marijinim nastala je i proširila se čitavom katoličkom Europom skupa s laičkim redom servita, slugu Marijinih. Red je u 13. stoljeću osnovalo sedam firentinskih trgovaca suknom koji su, po uzoru na sv. Franju, odlučili slijediti svoga Boga u siromaštvu i činjenju djela milosrđa prema ljudima kojima su ona najpotrebnija. Prije nego su i sami počeli graditi samostane, ti su redovnici lutali svijetom bez domovine i imovine, oviseći o milosrđu drugih ljudi na koje bi putem naišli.
Modernom i od Crkve udaljenom čovjeku slike, kipovi i pobožnosti prema Majci Božjoj od sedam žalosti mogu izgledati kao običan katolički kič kojem je zaboravljen smisao i svrha. Ali, iz osobnog iskustva i odrastanja uz Crkvu mogu posvjedočiti o plemenitim ljudima i propovjednicima koji i u današnje vrijeme taj katolički kult promiču s njegovom izvornom svrhom: da ljudi, vjernici, razmišljajući o patnjama drugih i sami postanu bolji, suosjećajniji, osjetljiviji i pažljiviji u opažanju i ublažavanju svih vrsta stradanja svojih bližnjih.
Nažalost, takvo što je danas rijetkost, a slika koju smo vidjeli u mjestu Rigonce druga je vrsta simbola današnjice. Majka Božja Žalosna i njenih sedam boli ostala je samo nijema slika na zidu, ukočena u nemoći da ublaži nevolju ljudi zastalih oko njene crkve.
Na svom mučeničkom putu oni su naišli i na mnogo dobrote, na pruženu ruku, srdačnu riječ ili barem osmjeh ljudi i volontera koji su im izašli ususret, među njima i onih koji to čine zbog svoje kršćanske vjere i u njoj sadržanog i zapovijeđenog čovjekoljublja. Ali tamo, u mjestu Rigonce, pored crkve na kraju sela, umjesto pobožnih slugu tužne majke Marije, nad njima su, kao čuvari civilizacije koja se naziva i kršćanskom, bdjeli nijemi i oklopljeni policijski konjanici zamaskiranih lica i zatomljene ljudskosti. Ti su konjanici simboli svega onoga što je u svojoj predizbornoj poslanici vjernicima imao naročitu potrebu naglasiti kardinal Josip Bozanić.
Kardinal se u svom pismu ovako dotaknuo izazova koje Europi donose rijeke ljudi s istoka:
"Najnoviji događaji u svijetu, izazvani migrantskom krizom koja je u tijeku, nedvojbeno će imati velik i nepredvidiv utjecaj na budućnost Europe. Za takve je okolnosti potrebno imati jasne državničke odrednice, oslonjene na vrijednosti hrvatskoga identiteta i sigurnosti države. Nasuprot tomu, pogubna je nestalnost i ishitreno prilagođavanje stavova. Na prevrtljivost se nitko ne može osloniti, a zbog nje slabi povjerenje i suradnja, kako u samoj Hrvatskoj, tako i sa susjedima te na međunarodnoj razini. Stoga je na ovim izborima potrebno birati one ljude i političke programe koji će sutra moći iznjedriti snažnu, dugoročnu, solidarnu, ali uvijek državotvornu viziju rješenja pitanja otvorenih migracijom." Ovaj katolički pastir, baš kao i političari za čiju se stranu ne suviše uvijeno opredjeljuje, također iza riječi solidarnost stavlja riječ "ali", određujući uvjete i granice te solidarnosti. "Državotvorna vizija rješenja pitanja otvorenih migracijom" kao da je utjelovljena u onim policijskim konjanicima pokraj crkvice na kraju sela Rigonce. Da, neka migranti, koje Bozanić svjesno izbjegava nazvati izbjeglicama, prođu, ali pokraj sela, kroz polje, da ne ugroze naš mir, sigurnost, identitet i državotvornost. Bozanićevo pismo, umjesto milosrdnom riječju dobrog pastira, čitavo odiše državotvornošću i brigom za "prekid slabljenja hrvatskoga državnog sustava i državnih institucija".
Bogorodica u izbjeglištvu
Slika iz sela Rigonce i "državotvorna vizija rješenja pitanja otvorenih migracijom", koju kardinal Bozanić pretpostavlja čovjekoljubnoj i kršćanskoj, mogu se lako stopiti u prizor kardinala kako svoje riječi, umjesto iz perspektive čovjeka i kršćanina koji se saginje prema ljudima u nevolji, izgovara odozgor, s leđa bijelog policijskog konja, tog simbola državnih institucija i državotvorstva koji ima utjerati strah i poniznost u migrantske kosti.
Usput, u kontekstu držanja Crkve prema predstojećim izborima, važno je zamijetiti vrlo znakovitu potrebu zagrebačkog nadbiskupa da istupi sam i nadopuni za njegov ili nečiji ukus očito previše neutralnu i premalo državotvornu poruku koju su, za razliku od Bozanića ne samo vjernicima nego i svim ljudima dobre volje, prethodno već bili uputili hrvatski biskupi u obliku predizbornog pisma Hrvatske biskupske konferencije. Pismo kardinala Bozanića u tom je smislu tek nešto suptilnija i diplomatskijim tonom sročena predizborna molitva biskupa Košića protiv nenarodne i protuhrvatske vlasti SDP-ove koalicije.
Istinskim, pak, vjernicima i katolicima preostaje vratiti se pobožnosti prema Majci Božjoj Žalosnoj.
Među njenih sedam boli, od kojih je najveća bila primiti u krilo mrtvo tijelo svoga djeteta, pobožni su serviti ubrojali i bijeg u Egipat, dakle izbjeglištvo, s tek rođenim Isusom u naručju. Ne umnaža li se ta bol sa svakom majkom i ocem koji tijela svoje mrtve djece skupljaju po turskim i grčkim plažama, kao i sa svakim djetetom ljudskim koje ovih dana s egipatskih strana stigne do naših crkava Majke Božje i svih svetaca nebeskih? Ili bi i katolička Majka Božja ne od sedam, nego od sedamdeset i od sedamsto tisuća ljudskih boli morala biti više državotvorna nego izbjeglička? Siđimo s tog konja prije nego nas strijela nebeska s njega ne obori poput Savla na putu za Damask.
Pofuk, zašto se ne vratite u svoj domicilini tabloid Žutarnji kao što vam je kolegica Toma učinila već svojim tekstovima koji su debelo ispod nivoa Večernjaka (i koji taj nivo značajno srozavaju već nekoliko godina) gadite ljudima ove novine? Već tri godine nemam pretplatu na Večernji zbog toga i neću je uzeti dokle god se i vi ne maknete iz njega.