Ništa, ali ništa ne može opravdati čin nasilja koji se dogodio na zagrebačkoj Kajzerici. Kad se dogodi bilo koje nasilje, a svjedoci smo da je svuda oko nas i Hrvatska tu nije specifična, jako je lako upasti u zamku “sagledavanja” šire slike. Nasilnika treba razumjeti, to je apsolutno potrebno, ali ne kao opravdanje, nego kao upozorenje da se, ako je moguće, pomogne i njemu, ali i žrtvama i posredno osobama koje će se danas-sutra naći u tom odnosu.
Ne bi bilo fer Hrvatsku izdvajati iz događanja u svijetu, svaka se država bori sa sličnim, uz svoje specifičnosti – Amerikanci imaju svoje rešetanje po školama, u Britaniji se u posljednje vrijeme ubijaju noževima, no može se sagledati kako stoje stvari kod nas. U trenutku kad nasilje postane općeprihvaćeno u društvu nalazimo se na točki s koje gotovo da i nema povratka. O nasilju se ne govori od jučer, ono se konstantno analizira, nalaze se uzroci, daju preporuke, a rezultata baš i nema. Može se tu govoriti i o utjecaju medija, nasilnim sadržajima koja djeca konzumiraju i koja ih desenzibiliziraju na bol i okrutnost, o naslijeđu rata, ratnom narativu koji još dominira društvom te o zajednicama u kojima se nekim društvenim skupinama tolerira više nego drugima.
Mogu se spominjati i izjave političara, odnosno njihovo odbijanje osude nasilja i minorizacije prijetnji. Može se govoriti o tome da je šamar najnormalniji oblik komunikacije među adolescentima, ali i o tome da se žrtve, u ovom kontekstu mahom žene, propitkuje o izboru i rezoniranju i javno ih se sramoti i okrivljuje. O krugu nasilja koje nastavljaju djeca odrasla u nasilnom okruženju, o djeci koja sama ne mogu izaći iz nasilnog odnosa u školi i obitelji. O dojmu da je naše društvo toliko nefunkcionalno i nepropusno za uspon prema gore, da je jedino rješenje to učiniti silom.
O tome da roditelje nitko nije naučio, pa tako ni oni neće svoju djecu, kako se nositi s emocijama i frustracijom. Država nije uvijek odgovorna za nasilan čin, ona ne može biti dadilja koja će na oku imati sve građane, no njezin je posao da djeluje preventivno, da stvori ozračje sigurnosti i da, prema zakonu, brzo kazni one koji pribjegavaju nasilju, i kao mjeru upozorenja drugima, da žrtvi pruži svu potrebnu potporu, a nasilnika pokuša rehabilitirati. Ali nasilje se treba suzbijati i odozdo, u primarnim obiteljima, u školama... Tek tako će se društvo prožeto nasiljem početi čistiti.
" Amerikanci imaju svoje rešetanje po školama" koja crna novinarska rupetina..