Posjetili smo Ljubljanu i istražili zašto je ovaj grad po kvaliteti života prvi u regiji

Tržnica u Ljubljani. Na njihovu smo “Dolcu”. U metropoli koja je Zagrebu prvi susjed. Zanima nas kako oni žive, koliko su otišli ispred nas, koji ih problemi muče te možemo li što, eto, od susjeda naučiti. Gdje smo mi Zagrepčani, a gdje su Ljubljančani u borbi za boljim životom. Na kraju, koliko imaju fontana? A otkud krenuti u gradsku priču, nego s – placa. Među mrkve. Pa idemo...

Puše vjetar. Snažno. Iz smjera Plečnikovih arkada, u samom centru, otpuhao je veliki crveni suncobran, a on je počeo padati ravno na leđa bakice na štandu. Sjedokosa gospođa, žmirkavih očiju, nije shvatila prijetnju. Sjedila je na stolcu i znatiželjno promatrala hoće li tko prići na štand i potrošiti koji euro, kupiti još tih nekoliko kilograma povrća koje je imala na tezgi. Da može napokon “domov”, unucima... Suncobran joj se sunovratio tik do glave, nekoliko mrkvi poletjelo je u zrak, otkotrljao se i koji krastavac s njezina štanda, ali lijeva ruka Večernjakova reportera bila je brža, u posljednji je trenutak uhvatila metalni nosač iznad njezine glave... Opasnost je prošla.

– Kaj si skočil? Ma taj se suncobran klima cijele dane. Već sam navikla, ništa mi se ne bi dogodilo. Snažna sam ja! – kaže uz smiješak. Žmirka i dalje.

– Pet in pedeset let sam tu – počinje “besedu” Marija Moškrič. Sad drži suncobran rukom.

– Punih 55 godina prodajete tu na placu na Vodnikovu trgu?

– Ja. Da. A počela sam kad sam imala 16. Pa sad računaj koliko sam stara – ponosno kaže.

– Ima li starijih na štandovima?

– Štefika. Njoj je 90 godina.

– Možete li preživjeti od toga? Nakon više od pola stoljeća, još ste tu, na istom mjestu...

– Mogu. Živim u selu Sostro, osam kilometara od Ljubljane, putujem svaki dan, dižem se u pet ujutro, ovdje sam od sedam sve dok ne prodam... Ali, znaš, nekad je bilo bolje. Kad su umjesto tolara došli euri, više to nije to. Bolje je bilo prije. Danas, sve je slabije, sve se manje prodaje. A sve je domaće, moje... – govori.

Među Plečnikovim arkadama, u strogom centru, na štandu stoji Marko. S kime god razgovaramo u Ljubljani, baš svi govore hrvatski. Svi. Čim čuju da smo iz Zagreba, odmah govore našim jezikom. Naučili su, većina ih je od malih nogu na Jadranu. Hrvatski govori i Marko. Njemu je 60 godina. Prodaje – suho cvijeće.

– Je l’ kupuje tko prešano cvijeće?

– Eh... Ljeti još i da, sad slabije. Žena radi te slike, svojevrsni herbarij, a ja prodajem. Najam stola stoji 150 eura mjesečno pa se nekako uspijem pokriti.

– Kakva je kupovna moć?

– Pada. Liječnicima su nedavno plaće išle gore, ali ostalima ne. Oni koji rade u Krki, Leku ili malo poznatijim firmama, nemaju problema, plaće im stižu na vrijeme. A mnogima kasne. Problem je i što rijetki zapošljavaju. Snage sindikata slabe.

– A štrajk? Štrajkaju li u Ljubljani?

– Ne sjećam se kad je posljednji put netko izašao na ulice.

– Gdje kupujete špeceraj?

– Lidl. Ili Hofer.

– Zašto tamo? A ne u Mercatoru?

– A zašto? Evo zašto. Uspoređivao sam maslac. Gledam etiketu, isti proizvođač. Samo je boja celofana drukčija. U Hoferu je omot zlatan i cijena 1,40 eura. A u Mercatoru plavi omot i cijena 2,25 eura. Istog maslaca! Klasična priča. Jedan je posto onih koji ne znaju što će s novcem, a mi ostali prevrćemo svaki euro.

– Gdje žive ti najbogatiji? Postoji li ljubljanski Pantovčak?

– Ovdje žive. Iznad nas. U centru.

Turist gleda njegovo suho cvijeće. Ništa ne pita, okrene se i ode.

– Sinovi studiraju u Ljubljani. No, ako pitaš koja je perspektiva za mlade, pitanje je ima li je. Oni koji su dobri studenti često odlaze u inozemstvo. U Njemačku, Englesku, Austriju. Ma tamo i za mašinom mogu zaraditi 1500 eura. A tu, pitanje je kad će dobiti posao.

– Kako je bilo nekad, u doba vaše mladosti, odrastati u Ljubljani?

– Ah, druga priča. Više nema druženja, sad je mladima utrka s vremenom. Bili smo opušteniji.

Pozdravljamo se te nekoliko koraka dalje nastavljamo prema ljubljanskoj uspinjači. Povezuje jezgru i Ljubljanski dvorac. Poput naše u Tomićevoj. No, naša atrakcija priča povijest, a njihova je sva u staklu. Moderna. Cijena karte četiri eura. U uspinjači nekoliko kineskih turista i mladi Talijani. Fotografiraju, pogled je spektakularan, cijela je Ljubljana na dlanu. I ekipa iz Google Mapsa bila bi ljubomorna.

– Je l’ to vaš pas? – pitamo gospođu na trgu ispred dvorca.

– Da, zove se Gea. Iz Zagreba ste? Pa i Gea je Zagrepčanka! Udomili smo je. Ona je vaša – smije se.

Sjedamo za stol, tata Tone (60), majka Metka (59), kći Petra (40), unučica i – engleska springer španijelka. Zagrepčanka. Na stolu kutija cigareta, ali nema šokantnih oznaka kao kod nas.

– Doći će to i kod nas, ne brini.

– Kako se živi? – pitam obitelj.

– Europa puno traži. Kad god žele uvesti u grad nešto novo, kažu: ‘Europa to traži’. Pa provedu. Evo, imali smo blinkajuće semafore koji su upozoravali da će se upaliti žuto pa su to ukinuli.

– A automobili? Kupuju li u Ljubljani nove ili rabljene automobile?

– Više rabljene. A problem je kultura vožnje. Auti se kupuju, naravno, na kredit. No, nekad smo aute uzimali na kredit od pet godina. Pa na šest. Danas i na 15 godina – kaže Tone.

– Kakva je situacija s vrtićima? – pitamo Petru (40).

– Ima mjesta. Gradonačelnik Zoran Janković odredio je da mi, stanovnici grada, imamo prioritet. Vrtići nam se i sufinanciraju, a cijena ovisi o plaći. U praksi, od 20 do 380 eura mjesečno.

A osnovna škola? Traje devet godina, kod nas je osam...

– Problem devetogodišnje škole je što djeca idu premala u školu, neki i s pet godina. Puno uče, stalno se povećava gradivo.

– Kad mladi ulaze u brak?

– S 25 godina, neki s 30 i više. Ne prije. A ja sam se udala s 18 godina – govori Metka, a godinu dana stariji suprug Tone sa strane se smješka. Sjetio se i on tih dana.

Kavu pijemo na trgu na kojem je odnedavno u ponudi i organizacija istospolnih vjenčanja.

– Dečki, jeste zainteresirani? – zadirkuju nas dvojicu iz Zagreba.

– Hvala, ja sam već oženjen – smije se fotograf.

Vole se Slovenci šaliti. Otvoreni su. Veseli. Što je s turistima, grad se posve okrenuo gostima? Ima li novca?

– Ljeti je grad pun turista iz Kine, Japana, Koreje... Ali, oni samo škljocaju. A od toga mi nemamo puno – dodaju.

Spuštamo se u grad, proučavamo izlog pun blještavih Rolexa. Cijene se ne vide kroz izlog. Da biste ušli u prodavaonicu satova, među kojima su Zenith, IWC, Breitling, Omega, Tudor, TAG Heuer... morate pritisnuti zvono. Vrata se otvaraju s odgodom, poput onih u našim bankama, a zatim se čeka pred drugim vratima. I tamo odgoda otvaranja. Kad smo napokon ušli, vidimo – gužva! Razgledavaju. Prodavač s bijelim rukavicama.

– Imate li Rolex Submariner?

– Date ili Non Date model?

– Svejedno.

– Prodano. Cijena je 7900 eura. No, ne možemo dobiti toliko satova iz tvornice koliko bismo ih mogli prodati. Znate, nije kao prije, ali ljudi kupuju. Rolex je najtraženiji, a najjeftiniji je ženski Oyster Perpetual, on je 3900 eura. Nedavno smo otvorili dućan i u Zagrebu – kaže simpatična prodavačica.

Toliko novca nemamo za sat, vraćamo se u realnost. Među narod.

– Čuj, sad je otprilike deset godina otkako smo uveli euro. Kad se sjetim 2007., kava je bila 0,5 eura. Danas je 1,5 eura. Triput je poskupjela!

Sjedamo u kafić Pritličje. “Prizemlje”. Nina Hudej (33) kaže:

– Plaće nisu loše. Konobar ima oko 1000 eura. Zanimljivo, kod nas nisu narodnjaci prevladali, sluša se puno elektronike.

– A što je s istospolnim parovima? Kako reagiraju kad vide muškarce koji se šeću i drže za ruke?

– Mi smo eksplicitno otvoreni! Organiziraju se LGBT zabave, nitko ne radi probleme. Pa i kad je Ljubljana Pride u lipnju, nema policije kao u Zagrebu ili Splitu.

– Koja je prednost Ljubljane?

– Kod nas prehodaš sve u pet minuta. Mnogi mladi ne odlaze ni polagati vozački ispit jer im je jeftinije kupiti bicikl. I svi se voze na dva kotača – kaže Nina.

– Koja je cijena autoškole?

– Oko 800 eura.

– A frizera?

– Cure oko 100 eura, za dečke 20.

– A najam stana?

– Od 400 do 500 eura u centru. A stan od 70 kvadratnih metara tu u centru na Mesnom trgu stoji oko 220.000 eura. To je, po kvadratu, oko 3150 eura. A trebalo bi ga i obnoviti. Usto, manje nas je, možda 300 tisuća. Vi imate više mogućnosti. I ima puno Hrvata. Neki odu u Irsku, neki tu.

Na rijeci Ljubljanici plovi brod. Zaustavlja se, a kapetan kaže:

– Gradonačelnika Jankovića u gradu mnogi vole. Za grad je napravio puno. Izgradio mostove, uredio promet, pa automobili su prije vozili ovdje preko Tromostovja. Imamo i staze za bicikle. Radi se puno. Zgodni su i “Kavaliri”, ljudi koji besplatno voze umirovljenike po gradu. Od placa do kuće.

– A kako je na brodu?

– Turisti uživaju, no najveći nam je štos pitati Amerikance znaju li odakle je supruga Donalda Trumpa. I ne, ne znaju. A onda im mi kažemo: “Melanija je naša. Tu iz Slovenije...”

– A fontane? U Zagrebu su hit. Imamo ih 86. Novih 30-ak. Gotovo svaki mjesec jedna...

– Koliko znam, mi imamo jednu. Kod Mjesne hiže. Stara je, valjda, 200 godina.

To je ono što su nam ispričali. A ono što smo vidjeli u centru je da – nema beskućnika. Nema onih koji skupljaju boce. Ne kopa se po kontejnerima. Sreli smo jednog prosjaka i jednog uličnog svirača. Kafići su puni. Toči se sok – iz boce. Natoče sok od brusnice iz plastične boce u čašu i tako konobari donesu. Nema tramvaja, nema automobila, a ako se neki i pojavi, vozi na struju pa se ne čuje. Nema ni zvučnika u kafićima. Ni kamiona koji dostavljaju piće. Ne čuje se ni zvuk gajbi. Čuje se tek cvrkut vrabaca i zvono crkve. Osjećaj je – kao da sjediš u Tkalčićevoj, prepunoj ljudi. Ali s čepićima u ušima. Sve vidiš, ali nema zvuka. Neobično miran grad. Kao da je netko stišao ton. Stisnuo “mute” na daljinskom...

>>Melania i Donald Trump spavaju u odvojenim sobama

>>Stručnjaci za govor tijela: Prvi par Amerike je pred razvodom​