Nije ovdje tako loše, no vani je bolje. Ovo mi je škola. Ma, bila mi je škola i ono prije, ali sada znam da je sloboda ipak najbolja pomalo nervozno, premještajući se s noge na nogu, govori jedan od štićenika Odgojnog zavoda Turopolje.
Dok radoznalo gleda oko sebe, spominje kako ide u školu za konobare, a kad jednom izađe iz Odgojnog zavoda, planira nastaviti školovanje.
Koliko ću dugo boraviti ovdje, ne znam. Mogu biti nekoliko mjeseci, a mogu i koju godinu. Sve ovisi o mom ponašanju, jer budem li dobar, imat ću veće šanse da prije izađem.
No, kad izađem, znam jedno: nema više kriminalnih djela. Nastavit ću život na slobodi, zaposlit ću se i sve će biti dobro s optimizmom u glasu i osmijehom na licu govori taj plavooki dječak.
Dječaci s frajerskim gardom
Za razliku od njega, koji u trenutačnoj situaciji pokušava naći tračak svjetlosti, drugi mladić, zadubljen u prepisivanje iz školske bilježnice, na upit kako mu je tu, unutar zidina, odrješito odgovara: Katastrofa!
Okružen posterima prsatih ljepotica te poznatih glumica i pjevačica u derutnoj, ali urednoj sobi koju dijeli s još trojicom, objašnjava da tu unutra nikome ne može biti dobro.
Pomalo frajerskim stavom, nespojivim s njegovim dječačkim licem, pokazuje da je za njega svaki razgovor završen.
Takav gard malo frajerski, malo dječački zauzela je većina od 67 štićenika koliko ih u Zavodu trenutačno boravi. Neočekivani spoj dječaštva i kriminala svakodnevica je u kojoj žive.
Sloboda kretanja, istina, nije im ograničena kao u pravom zatvoru, no za mnoge od njih Turopolje je posljednja postaja prije zatvora. Maloljetničkog ili onog drugog, sasvim svejedno.
Sudbina svakog od mladića u Turopolju tragedija je za sebe. Većina njih dolazi iz razorenih ili problematičnih obitelji, uglavnom su lošeg socijalnog statusa, emocionalno su nezreli i zapušteni, a počesto su i nepismeni, jer dvije trećine njih nema završenu osnovnu školu.
Kod većine tih maloljetnika poremećaji su uočeni još u najranijoj dobi. Tada i počinje njihov hod po različitim ustanovama, a to putovanje od nemila do nedraga vjerojatno će kad-tad završiti na stranputici života. Neki od njih imaju problema s drogom, drugi s alkoholom, treći s agresivnim ponašanjem...
Najmlađem je štićeniku 14 godina i 11 mjeseci, a najstarijem 21 godina i pet mjeseci, što znači da je prosječna dob 19 godina. Čak 80 posto njih ovdje je zbog imovinskih delikata, a od toga broja jedna četvrtina počinila je imovinske delikte s elementima nasilja kaže Saša Rajić, upravitelj Odgojnog zavoda Turopolje.
Zavod kojemu je na čelu zapravo je nekadašnji Zavod za preodgoj maloljetnika koji je do početka 90-ih bio smješten u Glini. U ratnom vihoru Zavod je, kao jedina takva ustanova u zemlji, 1993. privremeno premješten u prostor Kaznionice u Turopolju.
No, ono što je zamišljeno kao privremeno rješenje, godine 1995. postalo je trajno. Trošne, montažne kuće, s lošim sanitarnim čvorovima, okružene visokom žičanom ogradom na čijem je vrhu bodljikava žica, postale su tako svakodnevica i zaposlenika i štićenika.
Bijeg ili sportske aktivnosti
Naš najveći problem jest nedostatak prostora koji je u prilično lošem stanju. Prema zakonu, mlađi bi štićenici trebali biti odvojeni jedni od drugih, no to je u postojećim uvjetima teško izvesti.
Sada smo, primjerice, mlađe stavili na jedan kat, a starije na drugi, no sve je to nedostatno. Osim toga, među štićenicima ima i onih koji su psihički bolesni.
Iako bi takvi trebali biti izdvojeni od ostale populacije, to je, na žalost, nemoguće. Istina je da su predviđena neka sredstva za adaptaciju ovog prostora, no o kolikoj je svoti riječ, zasad je teško reći kaže Rajić.
Maloljetnička populacija, nabijena energijom, frustracije životom unutar zidova u neadekvatnim uvjetima pokušava riješiti na svakojake načine.
I dok jedni bježe, a takvih je trenutačno pet, drugi spas vide u različitim sportskim aktivnostima. Košarka, nogomet, vježbanje u teretani ili stolni tenis dobar su način za kanaliziranje nagomilanih frustracija tih malih i mladih ljudi, obilježenih već na početku života.
Jer, bez obzira na to koliko kaznenih djela oni počinili, te kriminalne aktivnosti ne mogu prikriti činjenicu da su oni ipak prije svega samo djeca. A da su, unatoč nepovoljnim životnim okolnostima koje su ih dovele do Turopolja, i oni svjesni toga, svjedoči i grafit ispisan na zidu internog kafića: "Ne smijemo polaziti od teškoća što ih dijete stvara, nego što ih dijete ima".
Izdaju novine, slikaju, sviraju...
Iako Odgojni zavod nije zatvor, život u njemu određen je striktnim pravilima. Svaki trenutak dana, od jutra do večeri, isplaniran je. Ustajanje je u 7.15 sati, nakon čega slijedi osobna higijena i pospremanje sobe. U 8 je doručak, a četrdesetak minuta poslije počinje nastava. Poslijepodne štićenici provode u učenju ili izvanškolskim aktivnostima, a svjetla se gase u 22 sata. Kako se izvanškolskim aktivnostima posvećuje velika pozornost, u Odgojnom zavodu postoji informatička, literarna, glazbena i likovna sekcija. Štićenici čak izdaju i svoje interne novine u kojima pišu o svojoj svakodnevici. Da su neki među njima uistinu pravi umjetnici, svjedoče i oslikani zidovi s nogometnom ikonografijom te likovima iz mitologije. Svrha tih aktivnosti jest što više okupirati i zaposliti maloljetnike te ih što bolje pripremiti za život koji ih čeka nakon izlaska iz zatvora.