Crna zastava izvješena od 10 sati na SDP-ovoj zgradi na Iblerovu trgu
pokazivala je šetačima, koji su odlučili nedjeljno jutro provesti
uz kavicu , da se dogodilo ono što se posljednja dva tjedna iščekivalo
sa strepnjom.
Tamnocrvene ruže
Dolazak Slavka Linića, Mirjane Didović, Zorana Milanovića, Damira
Gašparovića, Ivice Pančića i Davorka Vidovića - koji je jučer trebao
predstaviti mirovinsku reformu, jedan od najvažnijih SDP-ovih
predizbornih programa - već su pratile brojne novinarske ekipe, koje su
cijeli jučerašnji dan provele prateći zbivanja u stranci. Kako je tko s
terena i stranačkih zaduženja stizao u Zagreb, tako je dolazio u SDP.
Slavko Linić na 'straži' u SDP-u, foto: Dalibor Urukalović
U sobi u prizemlju, u kojoj je Račan održao brojne konferencije za
novinare i brifinge, sastanke i tradicionalne SDP-ove božićne domjenke,
bio je buket tamnocrvenih ruža, Račanova slika i knjiga žalosti. U taj
prostor svi će moći doći i odati počast Ivici Račanu.
Od 13 sati počeli su se upisivati građani i stranački kolege, a Slavko
Linić dugo je stajao ispred Račanove slike opraštajući se u tišini od
svog druga. Na prvom katu, novinarima nedostupnom, bilo je tužno.
Račanova odana suradnica i dugogodišnja tajnica Ljubica Milić bila je
shrvana, a svi koji su došli gore izašli su suznih očiju.
Račanova supruga Dijana Pleština, foto: Marko Prpić
Gordana Grbić i Zinka Bardić, zadužene za novinare, odgovarale su na
bezbrojna pitanja. U stranci se počeo raditi raspored dežurstava kako
bi uvijek netko bio na Iblerovu trgu i primio sve one koji žele doći.
Igor Dragovan, tajnik stranke, ispunio je profesionalni zahtjev
elektronskih medija da imaju tonski zapis i pročitao Račanovu želju da
ispraćaj i pokop budu samo za krug obitelji i najbližih prijatelja, a
dan i mjesto neće biti objavljeni.
Ta se želja znala i nikoga nije iznenadila. Račan je želio kremiranje i
tihi, dostojanstveni sprovod u krugu najbližih.To je, kažu njegovi
prijatelji, dio njega i načina na koji je živio. Ni sam nije volio
sprovode, a nikad mu nije bilo do pompe i procedure. Dok se još borio
za život i nije gubio nadu, najviše je od svega želio otići u svoje
Kamanje, na granici sa Slovenijom, u kojem je imao vikendicu i bježao
je tamo kad god je mogao, beskrajno se veseleći druženju sa sinovima i
“svojim Lekom”.
Uoči potpisivanja u knjigu žalosti, foto: Dalibor Urukalović
Samo najbliži
Dok su drugi hvatali kamere i mjesto u medijima, za njega je odgovarao
glas s automata “številka ni dosegljiva” jer Račan nije mislio da svaki
dan baš on mora nešto reći. Zbog takvih osobina odlučio je otići
ispraćen onima koji su mu bili najbliži, suprugom, sinovima i
nekolicinom najbližih prijatelja, čiji je popis sam sastavio. Svi će se
odazvati i ispuniti mu posljednju želju. Očekivao je da će i mediji
poštovati njegovo pravo na privatnost te neće pokušati od njegove smrti
i sprovoda napraviti “žutu senzaciju” jer je smatrao da je svojim
ponašanjem od početka bolesti zaslužio poštovanje i uvažavanje.