Poslodavci internim propisima radnicima mogu zabraniti nošenje islamske marame, no samo ako istodobno zabrane i sva druga vjerska, filozofska i politička obilježja, kao što je, primjerice, križ. Samo u tom slučaju zabrana nošenja islamske marame ne bi bila diskriminirajuća. S druge strane, ako takvi propisi ne postoje, a neki klijent tvrtke prigovori da ne želi surađivati s osobom koja nosi maramu, poslodavac ne smije na osnovi tog prigovora zabraniti radnici pokrivalo za glavu ili je otpustiti odbije li skinuti maramu.
Tako glasi jučerašnja odluka Suda Europske unije (Curia), europskog tijela koje tumači pravo EU kako bi se osigurala njegova ujednačena primjena u svim državama članicama. Sud je donio jedinstvenu presudu za dva odvojena slučaja žena, jedne iz Belgije, druge iz Francuske, koje su otpustili zbog nošenja muslimanske marame. Obje se žene na odluku poslodavca žale na sudovima, koji su, pak, od europskog suda zatražili objašnjenje jesu li poslodavčeve odluke suprotne europskoj direktivi o zabrani diskriminacije na radnome mjestu.
Kad je Belgijka Samira Achbita 2003. dobila posao recepcionarke u belgijskoj podružnici britanske multinacionalke G4S, najveće zaštitarske tvrtke na svijetu, postojalo je nepisano pravilo da radnici ne nose vidljiva vjerska, filozofska i politička obilježja jer je to suprotno poziciji neutralnosti koju tvrtka zauzima u ugovorima s klijentima. No, 2004. radnica je obavijestila poslodavce da namjerava nositi pokrivalo za glavu i na tome je inzistirala i nakon što je u svibnju 2006. u interni pravilnik dodan amandman kojim se stipulira pozicija neutralnosti. Njihov spor rezultirao je otkazom u lipnju 2006. godine. Europski je sud jučer stao iza zaključka da “interno pravilo tvrtke kojim se zabranjuje vidljivo nošenje svih političkih, filozofskih ili vjerskih simbola na radnome mjestu nije izravna diskriminacija’”.
U drugom slučaju islamske marame francuska privatna tvrtka Micropole dala je 2008. godine otkaz inženjerki Asmi Bougnaoui nakon što se jedan od klijenata požalio da se ne osjeća ugodno surađujući s njom. Francuski Kasacijski sud zatražio je od Suda EU mišljenje o tome može li se poslodavčeva namjera da vodi računa o klijentovoj želji da usluge ne pruža zaposlenica koja nosi maramu smatrati “stvarnim i odlučujućim uvjetom za obavljanje zanimanja”. Sud EU uputio je francuske kolege da dalje istraže slučaj vodeći se sljedećim pravilima: otkaz je utemeljen ako u tvrtki postoji pravilnik o zabrani vidljivih nošenja simbola.
Marame, burke, nikab ili hidžab nemaju veze sa vjerom. One su plod ljubomore muškaraca koji, na tim prostorima od kud i potječu, vjekovima ženu smatraju nižim oblikom života. A one su još gluplje jer to svoje zamatanje pravdaju tobožnjim čuvanjem čednosti!? Glupost.