Njegovu zadnjem udahu nije bilo svjedoka. Iz sobe na 33. katu njujorškog hotela otišao je onako kako je i živio, sam. No, otišao je posve spokojan, čvrsto vjerujući u skorašnji povratak. Vlastita smrt bila mu je neka vrsta osobne svečanosti i više je nalikovala svjesnom preseljenju duše u drugi plan postojanja nego na neumitnu smrt čovjeka, zbunjenog i uplašenog pred samooslobođenjem. A znao je da odlazi.
I zato je, dva dana prije kraja, naposljetku prestao raditi i zatvorio se u hotelsku sobu u kojoj je proveo posljednjih deset godina ovozemaljskog života, od uprave hotela zahtijevajući potpuni mir. Kada je sobarica, ignorirajući natpis “Ne smetaj” uz pomoć rezervnog ključa ipak zakoračila u sobu, zatekla ga je nepomičnog, ali besprijekorno odjevenog, ruku prekriženih na grudima, potpuno spremnog za odlazak. Nije tu bilo puno posla za liječnika, mogao je tek proglasiti smrt koja je nastupila toga dana u 22.30 sati kao posljedica koronarne tromboze. Bio je pravoslavni Božić, 7. siječnja 1943. godine.
U prah i pepeo
Vijest o smrti Nikole Tesle – vizionara, istraživača i znanstvenika svjetskoga glasa u području elektrotehnike – brzo se pronijela ulicama grada i učas prešla granice države New York. Stigla je na mah i do Chicaga, pa dobro uzdrmala njegova odanog prijatelja Huga Gernsbacka, urednika Radio Krafta i izdavača magazina posvećenog tehnologiji koji je, premda potresen, besprijekorno odradio svoj naum. Odmah je pozvao uglednog kipara koji je već sutradan, prije nego što će lijes s Teslinim tijelom biti izložen u pogrebnoj dvorani u aveniji Madison gdje će ga oplakivati rijeke ljudi, uzeo otisak s Teslina beživotna lica.
Frederick Moynihan – tako se zvao kipar – odradio je, za ono vrijeme, pravi podvig. Preko cijele je glave prelio vosak, uzeo otisak pa u impregniranom gipsu izlio posmrtnu masku Nikole Tesle, prema drevnom pogrebnom običaju, čije se značenje vezivalo uz povratak duše tijelu, poput onih u starom Egiptu, Aziji i civilizaciji Inka. Je li kipar svjesno ili nesvjesno bio pomalo neoprezan, je li mu zadrhtala ruka, nikada nećemo znati, no prilikom obrade pokojnikova lica voskom (parafin će u uporabu ući tek kasnije) pokupio je i uzorke obrva i kose, čak i tkiva, pa učinio nevjerojatnu uslugu znanosti 21. stoljeća poklanjajući joj neprocjenjiv dar: Teslin DNK.
O značaju tog postupka bit će riječi kasnije, no ovdje valja istaći kako pune 72 godine, koliko je prošlo od Tesline smrti i kiparova poduhvata, najšira javnost uz izuzetak nekolicine pojedinaca nije imala ni približnu predodžbu o postojanju posmrtne maske, a kamoli rješenje enigme oko pitanja gdje se ona nalazi.
Istina, u beogradskom Muzeju Nikole Tesle, gdje je danas pohranjena cjelokupna znanstvenikova ostavština, dugo se čuvalo pet odljeva iste maske, ali originalu desetljećima nije bilo ni traga. A on se, skupa s certifikatom koji dokazuje autentičnost te darovnicom bivšeg vlasnika, već više od desetljeća nalazio nadohvat ruke, u sefu u Zagrebu. Preciznu lokaciju sefa znaju samo njegovi vlasnici, dvojica Hrvata koji su svoju priču o dugo skrivanoj dragocjenosti po prvi put podijelili s našim čitateljima, uz uvjet anonimnosti. Čine to u prigodi svoje odluke da vlasništvo nad maskom predaju upravo Gradu Zagrebu, sa željom da ovaj najvažniji artefakt Tesline ostavštine – i jedini koji nije u državnom, već u privatnom vlasništvu – ostane u domovini genija.
“Želimo da hrvatska javnost i kompetentni ljudi iz znanstvenih krugova znaju da maska postoji i da je mogu imati na raspolaganju kao kulturno blago od najvećeg značaja za hrvatsku državu. Zato što je Tesla rođen u Hrvatskoj, silna mi je želja da maska završi u glavnome gradu, u zagrebačkom Tehničkom muzeju koji je upravo ponio ime Nikole Tesle, a ne u nekom drugom svjetskom muzeju”, kaže jedan od vlasnika maske s kojim smo razgovarali, muškarac srednjih godina rodom iz Dalmacije, po profesiji fizičar.
S poglavljima iz Tesline biografije barata lako i precizno. Vraćajući se mislima unatrag, priča kako su Teslini posmrtni ostaci bili kremirani i privremeno smješteni na jednom njujorškom groblju. Utoliko je, tumači, bilo značajno uzeti otisak s njegova lica, kada se otprije znalo za njegovu želju da mu tijelo spale u pepeo i prah. No, kojom je to putanjom posmrtna maska desetljećima kasnije iz New Yorka stigla u Zagreb?
Muzej uz Titov blagoslov
Naslijeđe, koje se danas smatra muzejskom građom, stiglo je najprije u Beograd, šest godina nakon Tesline smrti prema odluci američkih sudskih vlasti, koju je prema pokojnikovoj želji izvršio jedini proglašeni nasljednik: njegov nećak Sava Kosanović.
Riječ je o sinu najmlađe Tesline sestre Marice i pravoslavnog svećenika, rođenom 1894., koji je, kao ministar u vladi bana Ivana Šubašića, ministar informiranja u Titovoj vladi te jugoslavenski ambasador u SAD, ostvario značajnu političku i diplomatsku karijeru. Prvi put, Sava je susreo ujaka sredinom 20-ih u New Yorku i otada su ostali u bliskom kontaktu. Nakon Tesline smrti, osobno se pobrinuo da sva ostavština 1951. stigne na svoje odredište, u beogradski muzej koji će ubrzo nositi njegovo ime. Otvara se, ipak, tek dogodine, uz Titov blagoslov. Lobirajući za otvaranje te institucije od enormnog značenja za državnu ali i svjetsku kulturu i znanost, za to su se podjednako pobrinuli nećak Sava i Veljko Korać, prvi direktor muzeja. Bio je to golemi posao jer je, uz Tesline osobne predmete, raspodijeljene u devet zbirki, stiglo i 156.000 dokumenata arhivske građe, koja sadrži značajne bilješke iz izumiteljeva života, njegove patente i znanstvene zapise, kao i prepisku s oko 7000 korespondenata.
Silno zahvalan na njegovom trogodišnjem radu i trudu koji je uložio, Teslin nećak darovao je Koraću ono najvrednije iz zbirke, posmrtnu masku, koja će tako, umjesto u muzeju, završiti u privatnom vlasništvu njegova direktora. Nakon Koraćeve smrti, masku je naslijedila njegova kći koja je, nakon godina posjedovanja, darovnicom na beogradskom sudu prije 12 godina masku prepustila sadašnjim vlasnicima, dvojici Hrvata. “Toj smo ženi, čija je članica obitelji oboljela od raka, pomogli oko liječenja u inozemstvu. A riječ je bila o slučajnom poznanstvu. No, je li išta slučajno ili je u pitanju bila Božja providnost ili pak Teslina kozmička energija koja nas je spojila, ne znam. Iz zahvalnosti, darovala nam je ono najvrednije što je imala, posmrtnu masku”, prisjeća se zagrebački vlasnik.
Premda za njega nije bilo nikakve dvojbe o autentičnosti vrijednog dara, potvrdu je želio dobiti i napismeno pa se molbom za stručnim vještačenjem iste 2003. obratio stručnjacima beogradskog muzeja.
Ekspertizu su provele dvije žene: povjesničarka umjetnosti Zorica Civrić te tadašnja direktorica i kustosica muzeja, Marija Šešić. Za taj rad nije ih trebalo posebno motivirati, profesionalna znatiželja učinila je svoje. Niz godina obje su znale da maska postoji, ali do tog trenutka nisu znale gdje se nalazi: bila je upravo u njihovim rukama. Za vještačenje, koje je nepobitno pokazalo da je riječ o originalnom radu američkog kipara, trebala su im tek dva dana rada, kada su obje stavile svoj potpis na certifikat.
Direktorica Šešić, inače najcjenjeniji kustos od osnutka muzeja, tijekom čijeg je mandata UNESCO uvrstio Teslinu arhivu u zaštićenu svjetsku baštinu, ubrzo je, na žalost, preminula, stoga smo ovih dana kontaktirali njezina supruga, dr. Velimira Abramovića, koji se rado prisjetio tog fascinantnog otkrića.
Ovaj beogradski profesor u mirovini, jedan od ponajboljih svjetskih poznavatelja Teslina naslijeđa, priznaje da je i sam, poput supruge, barem 30 godina tragao za lokacijom posmrtne maske, dok mu supruga nije povjerila da su joj se, zbog vještačenja, obratila dvojica Hrvata.
“Vrlo brzo je postalo jasno da je riječ o originalu čija je vrijednost nemjerljiva. Naime, u beogradski muzej 50-ih godina stiglo je i pet odljeva koje je, kao i original, načinio američki kipar, no otisci su ipak neusporedivo manje vrijedni. K tome, s vremenom su dva odljevka nestala iz muzeja: jedna je mimo svih zakona završila u Ukrajini, a druga je ukradena, pa muzej danas raspolaže sa samo tri odljevka. No, za razliku od ‘kopija’, prva maska puno je detaljnija jer je pokupila sav biološki materijal s glave pokojnog Tesle”, priča prof. Abramović, tumačeći kako ta činjenica omogućuje čistu fantaziju: izoliranje DNK i određivanje genotipova na razini čitavog genoma.
“Znanost bi tako uspjela sagledati cjelokupnu sliku svih nasljednjih podataka Teslina bića. Analizom gena mogao bi se izvesti zaključak u vezi s, recimo, njegovom kreativnošću i usporediti je s bazama podataka u kojima već postoje stotine tisuća uzoraka pa znanstveno utvrditi što to, u stvari, čini jednog genija. Pa, ako baš hoćete, moguće su i SF dimenzije, kako bismo jednog dana otvorili vrata i mogućem kloniranju Nikole Tesle”, kaže prof. Abramović.
Da bi baratati Teslinim genomom značilo znanstvenu senzaciju u svjetskim razmjerima, osvijestio je ubrzo i zagrebački vlasnik posmrtne maske. Stoga je, nakon konzultacija s beogradskim profesorom, zakucao na vrata dvojice hrvatskih znanstvenika i obavijestio ih o postojanju maske.
Riječ je o dr. sc. Tomislavu Domazetu Loši s Instituta Ruđer Bošković i prof. dr. Milovanu Kubatu, predstojniku Zavoda za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu, ujedno i velikom poštovatelju lika i djela Nikole Tesle.
Obojica su, kako doznajemo, pokazali silan interes za provedbu DNK analize, međutim, nijedna od dvije spomenute institucije ne posjeduje tehnologiju za snimanje i uzimanje bioloških ostataka s gipsane maske zbog čega je vještačenje odgođeno – do daljnjega.
A vrijeme u ovom trenutku ne radi za Teslu. Naime, već 72 godine, otkako je načinjena, maska je pohranjivana u neadekvatnim uvjetima.
“Maska treba strogo kontrolirane uvjete, mora biti pod staklom, imati određene klimatske predispozicije, relativnu vlagu zraka. Samo posljednjih 12 godina, otkako sam vlasnik, držim je u – koferu. Maska je zaštićena jedino od potencijalnih lopova, ali je neadekvatno zbrinuta za buduća pokoljenja. S obzirom da nemam sredstava osigurati joj potrebne uvjete, bojim se da će genetski materijal u maski jednostavno propasti. Većina bioloških ostataka Nikole Tesle, koji su bili na površini, vidljivi golim okom, je nestala, ostali su još samo dijelovi kose i obrva u samoj maski, plitko ispod njezine površine. Dakle, za masku nije pet do 12, već 12 i pet”, apelira vlasnik.
Oduševljeni Bandić
Stoga je čvrsto odlučio “udomiti” masku, pa je zakucao na vrata Gradskog poglavarstva i ponudio im otkup po cijeni koju smatra razumnom te kao novu adresu sugerirao Tehnički muzej, koji je u vlasništvu Grada.
“Nema dvojbe da bi Zagreb na taj način itekako profitirao od turista iz cijelog svijeta koji bi dolazili vidjeti najvredniji artefakt iz Tesline ostavštine”, rezonirao je vlasnik u razgovoru s Milanom Bandićem koji je, tvrdi, pokazao interes, pa i oduševljenje. Gradonačelnik ga je odmah uputio na mjerodavnu osobu iz svog kabineta koja će operativno voditi cijeli slučaj, sa svim detaljima upoznata je i ravnateljica Tehničkog muzeja Markita Franulić, a u “operaciju maska” zdušno se uključila i Dragica Mihajlović, predsjednica udruge “Nikola Tesla – genij za budućnost”. I onda je jesenas, preko noći, glazba za uši vlasnika maske i potencijalnih novih vlasnika... posve utihnula.
“Ne bude li, nakon ovog javnog apela, interesa za otkup, ja ću je zbog neadekvatnih uvjeta o kojima sam govorio u najskorijem roku biti prisiljen prodati u inozemstvu. Jedva da sam pustio glas, a interes je već golem. Elon Musk, vlasnik ‘Tesla Motorsa’ i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, po posredniku je poručio da ne pita za cijenu. Jedna poznata aukcijska kuća odgovorila mi je da je vrijednost maske tolika da na žalost nemaju stručnjaka koji bi joj utvrdio početnu cijenu. Pouzdano znam da bismo je u inozemstvu prodali za barem tri puta više, ali nije sve u novcu. Bila bi nam velika satisfakcija da maska ostane u Hrvatskoj”, kaže vlasnik ne ostavljajući mjesta dvojbi: na potezu je, nesumnjivo, Grad.
Gotovo istodobno, skupina entuzijasta preko oceana, iz Tesline druge domovine, uspjela je skupiti 10 milijuna dolara za otkup njegova čuvenog laboratorija Wardenclyffe na Long Islandu koji se prostire na zemljištu površine čak 6,5 hektara. Ambiciozan projekt pokrenula je predsjednica tamošnjeg Znanstvenog centra Tesla koja ni sama nije mogla vjerovati odazivu brojnih blogera, strip crtača i mladih znanstvenika nakon što je pokrenuta globalna akcija putem interneta. U samo prvih tjedan dana akcije prikupljeno je više od milijun dolara, a ubrzo i ostatak, zahvaljujući 33.000 sudionika iz 108 država. Svih onih koji osjećaju koliko nas je Tesla cijelim svojim životom i radom zadužio, postavljajući temelje civilizacije trećeg milenija.
Veći od Tesle i Newtona
No, i pored svega toga njegov utjecaj na suvremena kretanja u znanosti je minimalan. Ni u beogradski Teslin arhiv, upozorava prof. Abramović, već desetak godina nitko od znanstvenika nije kročio da bilo što pogleda ili prouči. Teslu ignorira i Srpska akademija nauka i umjetnosti, sveučilište, čak i njegov elektrotehnički fakultet, jer “to ih znanje kao obične ljude višestruko nadilazi, jer su veći od Tesle i od Newtona zajedno”. Osjećaju da bi ponavljanje Teslinih eksperimenata iz korijena promijenilo fiziku, boje se. Bude li i Zagreb na ovaj način poimao njegovo naslijeđe, sva je prilika da će posmrtna maska otputovati preko oceana i da će u skorijoj budućnosti neki američki znanstvenik proučavati Teslin DNK. Usprkos tome što pripada ovdje, netko će drugi pronaći odgovor na paradigmu čovjeka koji je i danas previše ispred i iznad znanstvenih metoda. I bez nas, koji gotovo da dijelimo iste gene, otključati put za neki vrli novi svijet.
Tesla je Hrvat koji je otišao u SAD i uzeo državljanstvo. U Srbiji nije nikad bio.