Početkom 90-tih raspadom Jugoslavije i nastankom hrvatske države, nastao je proces detabuizacije koji je narušavao stečeni ugled J.Broza Tita, jer se otkrivala istina o njegovom totalitarnom režimu, o Golom otoku i Bleiburškoj tragediji, ali može se ustanoviti da se ipak Titov lik znao sačuvati od krajnjih napada koji paradoksalno nisu bili česti, tako da u jednom istraživanju javnog mnijenja objavljenom u Večernjem listu od 5.05.1990. 80% ispitanika su ocijenili iznimno povoljno ili uglavnom povoljno lik i djelo Broza Tita.
Čak od lijevih snaga u Hrvatskoj započinje proces prisvajanja lika druga Tita s inicijativama da premjesti Titove posmrtne ostatke u Kumrovec. Pozivanje na lik i djelo „druga Tita“ također je prisutno kod političkih elita u demokratskoj Hrvatskoj kod koje prevladava konsenzus oko tekovinama narodnooslobodilačke borbe, ali i hvalospjevne teze da je Tito tvorac Ustava '74. god. bez kojeg navodno Hrvatska država ne bi mogla biti proglašena, a hvalilo se također njegovovanjskopolitičko naslijeđe u stranom svijetu koje treba uvažavati i kapitalizirati.
Takvo postupno banaliziranje lika i djela Tita s pojavom jugo-nostalgičarstva kao proizvodsocijalne nesigurnosti i "žaljenjem za boljim bivšim standardom" i vremenima, dovelo je do visokog praga tolerancije javnosti u odnosu na lik i djelo Tita, te se apologetski uveličavao njegov „hrabri raskol“ sa Staljinom, Ustav iz 74., nesvrstani itd. Danas se još uvijek diljem Hrvatske redovno održavaju komemorativni skupovi na obljetnicu smrti Tita, a posebiceu Kumrovcu. U telefonskoj anketi televizijske emisije Latinica 1998. god. tri četvrtine ljudi je izjavilo da ima pozitivno mišljenje o njemu. U godini 2004. u anketi tjednika Nacional Tito je proglašen "najvećim Hrvatom u povijesti", a u jednoj anketi iz 2000. godine čak 60% ispitanika složilo se s prijenosom Titovih posmrtnih ostataka u Hrvatsku. Medijsko banaliziranje lika Tita i njegovo populariziranje se nastavilo filmom „Maršal“ Vinka Brešana koji kao hit film prikazuje „simpatični“ lik diktatora, ismijavajući usput poneke stereotipe koji su bili vezani uz njega. Drugi oblik banalizacije lika i djela Tita proizlaze iz njegove komercijalizacije. Tito postaje lokalni „Che Guevara“ ikona moderne pop-kulture, vina, majica itd. Također se tiskala kao uspješnica Titova Kuharica i Leksikon Yu-mitologije. Diljem Hrvatske morbidno se iznajmljuju tijekom turističke sezone bivše Titove vile i ljetovališta, kao „in" destinacije. Može se ustanoviti kako je taj trend trivijalizacije lika i djela Tita opasan proces koji sustavno banalizira, neutralizira i na kraju amnestira Titovo djelo, stvara pozitivnu percepciju u hrvatskoj javnosti o liku okrutnog diktatora koji progonio i zatvarao svoje ideološke protivnike. Također treba napomenuti kako bi takve trivijalizacije, veličanje i apologetsko prikazivanje lika diktatora kao što je bio Tito, u svim demokratskim europskim zapadnim zemljama bilo progonjeno kao protuzakonit čin na temelju zakona „apologije ratnih zločina“ ili „apologije zločina protiv čovječanstva“ (zakon koji predviđa oštre zatvorske kazne), kao što je to slučaj s Maršalom Petaineom u Francuskoj, Hitleromu Njemačkoj, a nikome ne pada na pamet veličati diktatora Pinocheta koji u usporedbi na broj počinjenih zločina može biti Titov đak.
Istina je da je takva trivijalizacija lika Tita moguća zbog blagonaklonosti i simpatije koje on uživa u redovima medijske domaće i europske ljevice, te reciklirane i marksistički reciklirane '68-osmaške generacije, koja još uvijek veliča i brani mitove titoističkog “trećeg puta“ i floskule „socijalizma s ljudskim likom“, a proziva „politički nekorektnim“ sve glasove koji bi se usudili izreći ikakvu pozitivnu riječ za jednog „desnog“ diktatora. Današnji odnos hrvatske javnosti prema Brozu Titu, premda se može dijeliti od veličanja do prozivanja i gađenja, uglavnom je oblikovan valom trivijalizacije i komercijalizacije njegovog lika i djela, koja je utemeljena na stanovitoj mitologizaciji lika i djela Tita, čiji je dobar primjer postojanje trga maršala Tita. Titofilija koja je razvidna na sajmovima starina na kojima se masovno izlažu i prodaju stare slike, knjige, biste, značke, zlatne iglice, majice, novčići s likom Tita i koje rado „stranci“ kupuju nije neutralna i nije isključivo trgovački fenomen. Turistički posjet Brijunima poistovjećivat će se s posjetom „Meki“ titofilije gdje će korištenje Titova Cadillaca stajati 5.000 kuna za sat vožnje, što govori o novom kapitalističkom pristupu suvremenoj morbidnoj titofiliji. U tom pogledu, svaki prosječni stranac koji rado kupi jedan suvenir s Titovim likom olako bi mogao identificirati demokratsku hrvatsku državu s Titovim likom, što je jedan politološki i zdravorazumski apsurd jer je povijesna činjenica da je jugoslavenski titoizam bio izričita negacija hrvatske nacionalne samobitnosti i državne neovisnosti, što dobro ilustrira poznati Titov citat da će“Sava prije poteći uzvodno nego Hrvati dobiti svoju državu“. Naime, takav oblik titofilije proizlazi iz aktualnog trenda brendiranja i trivijalizacije Titovog lika i djela koji također nije neutralan i potpuno bezopasan fenomen i proces. Naime, svi navedeni suveniri, kič gobleni o Titu, te Kumrovački šaroliki skupovi i tragikomične proslave Dana mladosti, ne predstavljaju samo dio lokalnog folklora prošlosti ili benigni izraz marginalnogjugo-nostalgičarstva, već predstavljaju ključni mehanizam izrežirane strategije mentalne manipulacije koja se sustavno provodi u hrvatskoj javnosti. Takva strategija koja umjetnoodržava na medijskoj infuziji lik i djelo Tita čini prikladno sredstvo „meke sile“ (soft power), jer su isti titoisti i jugo-nostalgičari od proglašenja demokratske neovisne države Hrvatske izgubili pravo na uporabu totalitarnih sredstava i korištenje represivnog policijsko-vojnog aparata što je činilo u bivšoj jugoslavenskoj državi sustav „hard powera“. Medijsku "meku silu" koriste današnji titoisti kako bi na mala vrata rehabilitirali lik J. B. Tita kao sastavni dio „neojugoslavenskog mainstreama“, te na taj način bezbolno i na „simpatični način“ promovirali u hrvatskom društvu jugo-komunističke idejne matrice. U tom kontekstu, europska javnost, razni strani novinari i povjesničari ukazuju na paradoks današnje Hrvatske koja teži Europi a još nije u stanju suočiti se s komunističkom prošlošću, te ju pozivaju da se konačno suoči i jasno distancira od jugo-komunističkog titoističkog naslijeđa. U tom smislu francuska novinarka Stephanie Dargeou u uglednom listu "Le Figaro" (Le Figaro, "Grand reportage", str. 16, od 25. svibnja 2007.) iznosi pod naslovom "Titovi jugo-nostalgičari" sljedeće: "Obožavatelji Tita hine ignoriranje ili zatvaraju oči na zastranjivanja (devijacije) režima. Titova Jugoslavija je bila napredna tvrde njezini zagovaratelji? Jugoslavija se, istina okoristila tijekom 30 slavnih godina zapadne ekonomije (les trentes glorieuses occidentales), ali ne sudjelovanjem nego masovnim kreditima, povlačenim kako na zapadu tako na istoku, kojima se financiralo jugoslavensko gospodstvo. Takva politika nije strana i današnjimkolosalnim deficitima bivših saveznih država. Dižu se isto tako glasovi koji podsjećaju pobornike Tita na zločine koje je učinio njihov heroj. Krajem 1945. Titove su partizani masakrirale desetine tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika i civila Od 1950. do 1980. desetine tisuća političkih zatvorenika prošli su kroz Goli otok. U to je vrijeme samo jedna politička šala bila dovoljan razlog za zatvor. Katolička crkva je bila proganjana a mnogo svećenika je bilo uhićeno. Neobjašnjivo je da još uvijek danas nisu dostupni nikakvi službeni dokumenti, te da do danas nije vođena niti jedna službena javna istraga u cilju uspostavljanja istine o zločinima Titovog režima. U centru grada Zagreba, Hrvatsko narodno kazalište ponosno stoluje na jednom od najljepših trgova, trgu maršala Tita. Grupa hrvatskih građana, uvrijeđena nazivom trga požalila se diplomatskim predstavnicima Europske unije. Uzalud. Trg neće mijenjati ime, te će se i dalje oslanjati na veliku aveniju koja nosi ime Andrije Hebranga, bivšeg komunističkog lidera kojega je likvidirao Tito. Ovo je sav paradoks Hrvatske koja teži Europi a da još nije smogla snage suočiti se s utvarama iz svoje prošlosti." Također ugledni francuski časopis "Courrier international" od 28.05.2007., pod naslovom "Bivša Jugoslavija: Titova djeca neće da rastu", upozorava na opasnost jugo-nostalgičarstva u modernoj demokratskoj Hrvatskoj, prikazavši s ironijom tragikomične neo-titoističke skupove u Kumrovcu, dok isti časopis od 25.06.2007. pod naslovom "Jedan dan u Titovom gulagu: Goli otok, mjesto pamćenja", također upozorava da turizam u Hrvatskoj ne smije zasjeniti stravičnu prošlost titoističkog komunističkog režima u kojemu je stradalo stotine tisuća nevinih žrtava. Zanimljivo je i paradoksalno da se najveći pobornici brendiranja lika i djela Tita deklariraju kao pripadnici moderne „europeističke“ ili „liberalne“ socijaldemokracije, a ujedno promoviraju lik i djelo jedne osobe koja je rukovodila totalitarističkim političkim modelom, što govori o određenoj shizofrenoj dimenziji navedene titofilije. Povijesna je činjenica da je moderna njemačka socijaldemokracija već 1959. godine na Kongresu u Bad Godesbergu odbacila i osudila javno svaki osvrt i povezivanje s marksizmom i komunizmom. Također, sve bivše komunističke stranke u postkomunističkim zemljama u Srednjoj i Istočnoj Europi su se distancirali od svakog komunističkog totalitarnog naslijeđa, dok to nije bio slučaj u Hrvatskoj u kojoj stranke iste političke provenijencije još uvijek se pozivaju izravno ili neizravno na titoističko političko naslijeđe. U tom smjeru, treba napomenuti kako rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina, u svom stavku 13., eksplicitno poziva sve "komunističke ili postkomunističke partije da u svojim zemljama, ako to do sada nisu učinile,ponovno procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća". Činjenica je da današnji titofili proizlaze iz istog ideološko-političkog, kulturno-društvenog i odgojnog inkubatora bivše vladajuće klase titoističkog režima, tako da je razumljivo da još danas nastoje prikazati sve "pozitivne" oblike lika i djela Josipa Broza Tita. Također često se čuje u javnosti ili medijskom prostoru da je za vrijeme Tita „bilo dobro“ ili pak bolje negoli u današnjoj demokratskoj suverenoj Hrvatskoj. Valja reći u tom smjeru da takve pristrane individualne ocjene ne mogu nikako biti temelj jedne ozbiljne politološke ili povijesne rasprave oko bilance titoističke vladavine, jer za vrijeme njegove vladavine dok su neki živjeli dobro, bili štićenici, aparatčiki ili povlašteni sloj partijske nomenklature njegovog režima drugi su pak morali šutjeti, bili zatvarani, zlostavljani ili ubijeni. Povijesna i politološka ozbiljna rasprava ne trpi subjektivizam i zahtijeva sveobuhvatni („holistički“) objektivni pristup. U okviru širenja današnje titofilije ili titomanije, nekadašnja ideološka sustavna školska indoktrinacija pretvorena je danas u sustavno medijsko ispiranje mozgova, kroz ugodnu turističku atrakciju lika i djela Tita i kroz njegovo medijsko eksponiranje i banaliziranje. Koncept „meke sile“ iznosi na politološkom planu Joseph Nye u djelu „Bound to Lead“ (J. Nye. Bound to Lead: The Changing Nature of American Power, New York, Basic Books, 1990.) koji drži da nasuprot tradicionalnim prisilnim sredstvima (hard power koji se temeljio na politici „mrkve i batine“) za usvajanje vlasti i kontrole društva koji su dominirali u bipolarnom svijetu, u suvremenom svijetu prevladava sredstvo „meke sile“ koje primjenjuju nevidljiva i neopipljiva sredstva atrakcije, zavođenja, uvjerenja u svrhu nametanja i dominacije određenog kulturološkog modela i političkih obrazaca, instrumentalizirajući medijski prostor i imidž, te atraktivnosti određenih predrasuda. Primjena takve vrste "meke sile" uklapa se u ono što je neomarksist Louis Althusser nazvao "ideološki aparat države" koji se temelji na odgojnim ustanovama i na medijskim strukturama, te na strukturama "društva zabave u kulturi". Koncept
„meke sile„ ("soft power") također je u središtu radova postmodernističkog filozofa Gillesa Deleuzea i francuskog sociologa Guyja Deborda koji su dokazali kako „društva kontrole“ i „društva zabave“ upravo sustavno primjenjuju sredstva bezbolne „meke sile“ kako bi preko medija i „društva spektakla„ promicali određene poruke koje neminovno utječu i oblikuju javnost u određenom smjeru. O tome sustavu mentalne manipulacije govorili su i predstavnici Frankfurtske škole Adorno i Horkheimer nazivajući taj sustav „kulturnom industrijom“ koja na meki način uvjetuje javnost. Noam Chomsky nazvao je takav oblik izopačene demokracije „propagandnom demokracijom“ koja nastoji putem medijske mašinerije svakodnevno iznuđivati pasivni pristanak javnosti. Dakle današnju brendiranu titofiliju ne treba relativizirati i minimizirati njezine društvene učinke reducirajući lik Tita na „tigra od papira„ iz prošlosti ili bezopasnu ikonu yu-pop kulture, već ozbiljno shvatiti taj fenomen kao pomodni ideološki „trojanski konj“ u hrvatskom društvu koji putem plasiranja pristranih poruka u civilnom društvu i u hrvatskom „showbizu“ (društvu zabave) zapravo nastoji rehabilitirati titoističke teze koje su suprotne svim demokratskim civilizacijskim europskim tekovinama i modernim standardima.
Upravo zbog opasnosti takve trivijalizacije lika i djela Tita i stvaranja pozitivne percepcije njegovog lika kod budućih mlađih naraštaja, nužno je provesti demitologizaciju mentalnog i politološkog titoizma koji je još uvijek prisutan u Hrvatskoj u širokim segmentima hrvatskog društva i to na znanstvenom, politološkim, povijesnim utemeljenim istraživanjima i činjenicama kako bi se iznad svih površnih špekulacija i anegdota oko njegovog lika objektivno prikazala bilanca njegove totalitarne vladavine. Stoga bi se trebalo čuvati od površnih dnevnih i morbidnih pikanterija Titove sapunice koje prate njegovi obožavatelji, te držim da je posve irelevantno je li se stvarno zvao Broz ili Lebedev, je li podrijetlom Rus, Hrvat, koju vrst cigare puši i koju vrst konjaka pije. Naprotiv, mislim da je neophodno napraviti, bez osvete i mržnje, bez obzira na sve rane i bol koju je on prouzročio, hladnu procjenu i i prikaz bilance njegove totalitarne vladavine kao sastavni dio naše stvarnosti, kako bi se buduće generacije suočile i upoznale s golim činjenicama, te kako bi se mogla graditi zdrava demokratska budućnost.
Već sam se zabrinuo, kraj je mjeseca a o razbojniku ni slova kad eto njega.