Dok bi za Zorana Milanovića ovo mogli biti i posljednji izbori na čelu SDP-a, jer u slučaju još jednog poraza politička pristojnost nalaže mu da odmah podnese ostavku, ionako psihološki stabilniji Andrej Plenković u komotnijoj je poziciji koju ne može ugroziti ni poraz. Izgubili li ove izbore, to neće biti njegov, već poraz Tomislava Karamarka. Što novinari i politički suparnici budu više zanovijetali s HDZ-ovom prošlošću, to će Plenković imati više opravdanja za eventualni poraz.
Karamarkove pogreške i afere, koliko god su se dogodile u najgorem trenutku za HDZ, olakšale su Plenkoviću distanciranje od svega lošeg u HDZ-u, jer je i on sam, kao i svi s kojima se okružio, bio dio HDZ-a od kojeg se Karamarko ograđivao u vođenju takve politike. Objektivno, do izbora nema vremena za veća osvježenja koja bi i nepotrebno razjedinila stranku. Uostalom, sam po sebi Plenković po načinu razmišljanja donosi svježinu, koju bi dio birača sklonih promjeni, a takvih je ponajviše u najzastupljenijem centru, mogao iščitati kao nadu.
Karamarkove afere pomažu Plenkoviću da u predizbornim okolnostima, kad se konzumira “fast food” politička hrana, pokaže da nudi nešto posve drukčije od Karamarka, a time i od Milanovića kao drugog pola te arhaične, dosadne i svađalačke “ili-ili” politike koja nema doticaja sa stvarnim životom. U tom je smislu Milanovićevo političko iskustvo koje on gura kao svoju komparativnu prednost zapravo njegova mana jer samo podsjeća na dosadašnji način vođenja politike i upravljanja državom. To je Milanović na neki način nesmotreno i sam priznao rekavši nedavno da Plenković unosi politički sadržaj u fokus političke utakmice.
Milanoviću i Karamarku upravo je njihovo političko iskustvo bila najveća prepreka promjeni političke paradigme, dok takvom prošlošću neopterećeni Plenković za sada s pokrićem može govoriti o novom političkom pristupu. Milanović, osim HSS-a, nema što novo ponuditi. Doduše, on time nudi političku stabilnost koja je nakon aktualnog iskustva sada možda i prva politička vrednota. Iako, ni efektna “kupnja” HSS-a upravo zbog Milanovića po svemu sudeći neće polučiti očekivane efekte jer je percipirana kao još jedna njegova lukavština iza koje nisu iskrene inkluzivne namjere s adekvatnim sadržajem, već gola računica.
Još bi to nekako i prošlo da Milanović nije prešao granicu u pregovorima s Mostom kad je nepovratno izgubio važan segment svoga imidža – političko poštenje. K tomu, neshvatljivim odbijanjem objave kod koga se, za koliko i pod kojim uvjetima SDP zadužio, HDZ-ovu aferu s pozajmicama SDP je uspio prisvojiti, što ozbiljno nagriza i licemjerjem natapa Milanovićevo dosadašnje zalaganje za politiku “čistih računa”. S pozicije poštenjaka i čistunca prozivao je Karamarka za “incestuozni” javno-privatni odnos, a sada je i sam upao u jamu koju je pod drugim kopao jer su sada kod SDP-a jači porivi za skrivanjem stranačkih financija.
Na to se nadovezala i afera koju je otvorio Mladen Hrgarek. Iako je SDP-ov raskid poslovne suradnje s njim mogući osvetoljubivi motiv, mnogi će se ipak pitati zašto bi se ozbiljan poslovni čovjek nesklon izmišljanjima upustio u avanturu lažne prijave događaja od prije sedam godina.
Premda objektivno nema dokaza nezakonitosti, ta nas afera ipak podsjeća da i Milanović ima svoje “incestuozne” veze jer od svih koji nude usluge grafike i tiska baš njegov prijatelj, s kojim se zna i druži 30 godina, godinama je u intenzivnim poslovnim odnosima s državom. Pošteni političar od takvih bi odnosa, kako bi rekla Ingrid Antičević Marinović, bježao kao vrag od tamjana, među ostalim upravo zbog toga da se ne uvali u priču kao što je Hrgarekova.
I šef HNS-a Ivan Vrdoljak vrlo je drčno s moralnih pozicija prozivao Karamarka skrivajući da HNS beskamatno već godinama financira, i to s pola milijuna kuna, u aferi Nanbudo nepravomoćno osuđeni Srećko Ferenčak. Kad je 2012. Ferenčak imenovan u Nadzorni odbor JANAF-a, pravdao se da on i obitelj nešto moraju jesti te se tada pitao, što očito danas još više vrijedi: “Može li itko u ovoj državi suditi o moralu, ima li morala uopće?”
Samo dvije godine kasnije Ferenčakove su se financije tako popravile da bitno utječu na izborni moral HNS-a. U tom smislu ništa novo neće nam donijeti ni angažman Stjepana Mesića, koji nam osim starih podjela kojima je zaokupljen atavističkim fiksacijama na ustaše i partizane opterećen dio puka, i sam vraća u politiku licemjerno tajenje vlastitih financijskih konstrukcija jer još uvijek pouzdano ne znamo ni tajnu njegove pozajmice.
Od svega je najčvršća teza o Milanovićevom nesmotrenom priznanju da Plenković unosi u politiku sadržaj, a ne podjele. Mada, od splitske rive je općepoznato tko je uopće unio tu vrstu podjela u hrvatsku politiku, odnosno u sjemenu zatro Tuđmanovu politiku pomirbe. Što se ostalog tiče, i financiranja dakako, Milanović nije upao nego nije ni izašao iz jame netransparentnosti. Ali nemojmo Plenkoviću pripisivati nadnaravne moći, promijeniti srž HDZ-a i mentalitet stranke je isuviše teško da bi se pokazalo, ako i uspije napraviti pomak, već na ovim izborima. Točno je, izgledni neuspjeh nije i neće biti njegova greška, ali teško je vjerovati da bi mu stranka oprostila neuspjeh. Vjerojatnije je da će tvrda struja jedva dočekati da izvrši protuudar i pomete ga s čela stranke. I onda smo opet na početku. Nažalost.