Baci Manfreda iz vlaka - to je igra koju smo najavili da bi se mogla događati u Bruxellesu odmah nakon europskih izbora. I to je igra koja se počela događati od nedjelje navečer do danas. Postoje vrlo jasno vidljivi napori, uglavnom koncentrirani oko francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, da se “spitzenkandidata” Europske pučke stranke (EPP) za novog predsjednika Europske komisije nekako izbaci iz igre.
Nije sigurno da će Macron u tome uspjeti, jer njemačka kancelarka Angela Merkel, njezina stranka CDU i Weberova CSU, a onda i glavna struja čitave obitelji EPP-a (uključujući i HDZ), snažno podržavaju Webera. I podržavaju princip koji vrijedi na svim demokratskim izborima, od onih za načelnike općina do onih za predsjednike vlada, a sada se po drugi put nastoji učvrstiti i na izborima za Europski parlament: birači biraju stranke, a stranke imaju vodeće kandidate za izvršnu vlast, i ona stranka čiji program i vodeći kandidat iznesu pobjedu dobiva šansu sastaviti vladu. Demokratski standard nije da se nakon izbora kao kandidat za predsjednika vlade pojavi netko tko biračima uopće nije bio predstavljen kao kandidat. Premijer Tim Orešković, primjerice, bio je bizarna iznimka, ne demokratski standard. Uniji i europskim biračima bilo bi sada teško prodati nekog "Tima Oreškovića" u vreći.
No, da se Webera pokušava baciti iz vlaka bilo je očito ne samo iz eksplicitnih izjava Macrona i njegovih stranačkih dužnosnika, koji ulaze u EP dajući snagu trećeplasiranom klubu europskih liberala, nego i iz praznih stolova jednog briselskog restorana u koji je Weber pozvao u ponedjeljak navečer predstavnike drugih političkih skupina (socijaldemokrata, liberala i zelenih) prvi postizborni razgovor. Odbili su Weberov poziv jer bi prihvaćanje između redaka značilo da prihvaćaju i Weberovu lidersku poziciju u pregovorima. Weber i EPP jesu relativni pobjednici s najviše mjesta u EP-u, ali potencijalni budući koalicijski partneri ne priznaju još Weberu i pučanima pravo prvenstva.
Ali, pregovori o novoj parlamentarnoj većini će potrajati, kao što će potrajati i natezanje i pokazivanje mišića između Europskog vijeća i Europskog parlamenta.
To je status u Bruxellesu, a u Zagrebu? Na Trgu žrtava fašizma traje lov na “crnog labuda”, na ono “što ne znamo da ne znamo”, kako to pred TV kamerama objašnjava HDZ-ov stranački analitičar Robert Kopal. Ali evo što znamo da znamo, samo se pravimo da ne znamo. Par poučaka o hrvatskim rezultatima europskih izbora, iz hrvatske perspektive u Bruxellesu, iz briselskog bunkera.
Prvo, SDP i Davor Bernardić, kojemu su zaista, kao što je to primijetio Tonino Picula, mediji već oblijepili osmrtnice na svakom stupu, ne samo da su živi i zdravi, nego i udaraju. To je dobra vijest za hrvatsku demokraciju. Bernardić ipak nije takav antitalent kakvim su ga se uprli prikazati mnogi unutarstranački protivnici, ali i novinari, slučajno uglavnom baš isti oni koji gaje ničim potkrijepljen žal za Bernardićevim prethodnikom Zoranom Milanovićem, čiju navodnu predsjedničku kandidaturu umjetno pumpaju preko svake mjere. Ovaj bi uspjeh SDP-a trebao smanjiti, a ne povećati šanse za tu navodnu Milanovićevu kandidaturu.
Drugo, Ruža Tomašić je višedimenzionalan politički fenomen, ali ukratko: odskočna daska bio joj je Tomislav Karamarko koji ju je, u svom tegljenju HDZ-a krajnje desno, uvrstio na listu HDZ-a za europske izbore 2014. (bez te privilegije zauvijek bi ostala skupljati mrvice na političkoj margini), zatim se sama Ruža Tomašić zaista dokazala kao predani radnik koji zna što radi u Europskom parlamentu i to radi manje-više časno, a na koncu je, na ovim izborima, prevagnula - podrška Bujanca. Možda će nekima zvučati čudno, drugima žalosno, ali ovi su europski izbori pokazali da opskurni TV novinar i voditelj Bujice ima veći utjecaj na europski odabir hrvatskih birača nego jedna Angela Merkel, njemačka kancelarka koja je, što god mislili o njezinim potezima, ikona europske politike.
Može Merkel pljeskati na “Lijepa li si” i truditi se pjevati “Bože čuvaj Hrvatsku” u Ciboni, može Weber na istom mjestu veličati prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana više nego ijedan aktivni strani političar u ovom mileniju, ali ako Velimir Bujanec povede paramedijsku operaciju odvraćanja desnijeg biračkog tijela od HDZ-a onda ti birači, kao što vidimo, poslušaju taj zov. Pri tom, svi valjda znaju da operacija Bujica nije nabujala sama od sebe, organski, nego je ta infrastruktura izgrađena uz pomoć nekih bivših, a i sadašnjih dužnosnika HDZ-a.
Treće, vjerojatno negdje u tom grmu, u toj bujici, leži “crni labud”, samo bi bilo čudno da u HDZ to tretiraju kao nešto što “ne znaju da ne znaju”.
Macron se pokušava oživiti od debakla na izborima ali mu to neće uspjeti. A hrvatski birači će prije ili kasnije shvatiti da im je vrlo važno kako na njihov izbor gleda EU. Italija i Mađarska će im biti jako lijep primjer u narednih 5 godina. Mada ja mislim da će Orban sada okrenuti ploču.