Postolar iz Špičkovine obuvao je Elizabeth Taylor. A predsjednik Zoki šprda se sa Špičkovinom. Ma Zagorje je svjetsko čudo

CIPELE ZA KLEOPATRU

Terasa Saloona (svibanj, 2022.)

Čekajući da Grad Zagreb kultnom Saloonu konačno odobri minimalne tehničke uvjete za otvaranje kluba, družimo se na terasi.

Ljenčarimo.

Kuhamo.

Roštiljamo.

Lamentiramo.

Pokojnika u izobilju.

A granate sve bliže padaju.

U tim vlažnim brbljanjima iz punih usta čovjek svašta dozna.

Ovaj put Mladen Bačani počastio nas je tatarskim, Maks je dodao tortu od kestena, ja vino, Ćošo kuhani kulen, Babac svoju krucijalnu osobnost i tulum je počeo.

– Jovanka Broz je bila tvoja stalna mušterija – trznem između zalogaja Bačanija koji sa svoje 83 godine redovito igra tenis s bivšom “plavom devetkom” Josipom Ražićem.

– Moj tata Đuro stalno je posjećivao Jovanku u Titovoj vili uzimajući joj otiske stopala za cipele, štikle, čizme…

– Ti si nastavio tradiciju?

– Da, ali nikad nisam mogao u Titovu vilu. Jovankina tajnica mi je donosila mjere i narudžbe, a ja sam joj izrađivao obuću. Puno godina kasnije objasnili su mi da je tata mogao do Jovanke jer je prošao sve provjere, a ja sam pao jer sam bio u Njemačkoj.

Pričao mi je Mladen kako su njegovi plemićkog porijekla iz okolice Bedekovčine.

– Konkretno, mi smo iz Špičkovine. Tata Đuro kreirao je obuću i za Elizabeth Taylor. Kad je sa suprugom Richardom Burtonom bila gost na Brijunima, dopale su joj se Jovankine cipele. Tito je, kao dobar domaćin, pozvao mog oca da joj uzme mjere i izradi nekoliko pari cipela.

Eto tako, uz “putno” doznah da je postolarski velemajstor iz Špičkovine obuvao i jednu od najvećih filmskih zvijezda.

Najbolju i najljepšu celuloidnu Kleopatru.

A predsjednik Zoki se šprda sa Špičkovinom.

Zagorje je svjetsko čudo.

Krapina.

Kumrovec.

Veliko Trgovišće.

Eto i Špičkovina.

TUČA NA ROĐENDANU PERICE MARTINOVIĆ

Pavlova Vas (svibanj, 2022.)

Tradicionalno svibanjsko, rođendansko slavlje glumice Perice Martinović i našeg prijatelja Ćoše završilo je tučom.

Ne tučnjavom nego tučom koja nas je totalno blokirala na bregima iznad propupalih čokota.

No krenimo redom.

Sunčani svibanj.

Kratki rukavi.

Celzijusi skakuću do neizdrživosti.

Bivši direktor Kraša Darko Radišić peče roštilj.

Glumci i gosti čekaju u redu na specijalitete sa žara.

– Gdje ste pronašli ovog vrsnog kuhara? Roštilj je čudo – pitaju glumci koji nisu ni slutili da je gril-meštar – znanstvenik, profesor na faksu i dugogodišnji član uprave Kraša.

Uz klopu prepričavamo dogodovštine s prošlih rođendana koje je dvije godine blokirala korona.

– Nema više ni Ive Gregurevića, ni Vere Zime, Pave, Željka… – nabrajamo one koji su odletjeli put neba.

Perica se prisjetila kako su Ivo i Vera igrali muža i ženu u seriji “Odmori se, zaslužio si”, a da privatno uopće nisu razgovarali.

I tako godinama.

– Pomirili smo ih uz ova čarobna vina – prisjeti se Tomo Galović.

A ja se sjetih da je u trenutku pomirenja otkačeni Ivo ispalio:

– Perica i Verica mome malom mjerica!

I skoro opet kuršlus.

Na ovom derneku bilo je puno glumaca, glumica i poznatih faca.

Ali zvijezda je bio Maro.

Mali psić Ankice Dobrić koja ne skriva svoje nego njegove godine.

Vrtio se i janko.

Raduje se Maro.

Veselimo se svi.

I odjednom.

Iz čista mira.

Grunu s nebesa tuča.

Tuča svih tuča.

– Ovako nešto u životu nisam vidio – tužno će naš domaćin Slavko Omerzo koji će uskoro nanizati 90 let.

Pada li, pada!

Tutnji zemlja!

Prvo smijeh, a onda zabrinuta lica jer su auti u trenu okovani s desetak centimetara ledenog lanca.

Goran Grgić sjeda u svoj Jeep i prvi uspijeva pobjeći.

A mi ostali ni makac.

Prvo pokušavamo pogurati auto redatelja i ravnatelja Gavelle Dražena Ferenčine.

Ne ide pa ne ide.

Anita Malenica i Tomo Galović kombijem izlaze na sigurno.

Tuča se još jednom oglasila, uništavajući do kraja pupoljke vinove loze.

– Nagodinu ne bu vina. Se je potuklo – oglasi se mladi gazda Bojan uz napomenu da je šteta oko 50.000 eura.

Za samo nekoliko minuta ode sve u P. M.

Auti i dalje blokirani.

Bojan stiže sa sajlom i traktorom.

Ferenčinu uspijeva izvući.

Odlazi i bivši boksački prvak Zvonimir Franjić.

Na susjednom bregu ne usude se spuštati Vlado i Darko iz Paganini benda.

Nema svirke.

Okrenuli su se i vrnuli u Zagreb.

Za vrijeme traktorske intervencije zviždi mi mobitel:

Pariz!

Moj prijatelj Milan Čalasan.

Bivši igrač Dinama.

– Šaljem ti aviokarte do Pariza da budeš moj gost na finalu Lige prvaka.

Odbijam ponudu.

– Baš si bedast! – rekoše mi u autu frendovi Mladen, Darko i Jozo.

Ma nek sam budala.

Bit će finala.

I Lige prvaka.

Nadam se ovakve tuče više nikad.

Potukla je naše nerođeno vino.

Priroda je ponovno pokazala svoju moć.

I svu našu nemoć.

Pericin i Ćošin ročkas u carstvu leda.

Kao da je sredina zime.

A bio je svibanj.

AKI JE POČEO U GRUPI 220, A OTMICA AVIONA PLANIRANA JE ISPOD STANA GORANA IVANIŠEVIĆA

Podrum obitelji Štemberger (svibanj, 2022.)

Bobi Čimburu, prijatelju od trešnjevačkih fakinskih dana, čestitam 70. rođendan i 40. obljetnicu kultnog restorana “Baltazar”.

U podrumu kraljeva Cvićeka, Vinka i Gregora Štembergera zalijevamo jubileje i po običaju krećemo s okladama.

– Malo ih zna da pokojni Aki nije počeo u Parnom valjku nego u Grupi 220 – trznu me Bobo.

– Ma nema šanse! – ulažem ručak.

Moj džoker zovi Ranko Balen, bubnjar Grupe 220, spusti me ispod hrastovih bačvi.

– Kad smo se raspali kao Grupa 220, još su svirali Hus i dio ekipe. Tad je iz Makedonije stigao Aki i prvih par koncerata otpjevao kao frontmen Grupe 220 u kojoj nije bilo ni Drageca Mlinarca, ni mene, ni… – baci me u minus Ranko

Isto potvrdi i prijatelj menadžera Mihaljeka, moj susjed Marijan Tomašević.

– Aki je po dolasku u Zagreb stanovao kod mene i prvo pjevao za Grupu 220.

Vidim topi mi se mirovina pa pokušavam doći do revanša.

– Bobo, za vrijeme Juge u Titogradu je otet avion.

– Pričaš gluposti.

Zovem zajedničkog prijatelja u Prag, glumca Slobodana Milovanovića koji je, kao klinac, stanovao u neboderu s Bobom, Ratkom Rudićem, Slavicom Knežević, Zoranom Gogićem…

– Kak ne. Oteli su ga na letu Titograd – Beograd. Prisilno su sletjeli na Cipar u Larnacu. Tu su kasnije Crnogorci u duty free shopu pokupovali svu bijelu tehniku. To mi je pričao glumac Marko Nikolić koji je putovao u otetom avionu.

Navodno je od težine kupljenih televizora, videorekordera, linija… avion jedva uzletio i sletio.

U Beogradu su carinici intervenirali, a putnici protestirali.

Đe da mi plaćamo carinu? Let je bio na domaćoj liniji, a televizore nosimo rođacima u Beograd.

Itd, itd…

Carinici nisu imali kud.

Nikolić je pričao Milovanoviću da su u avionu bili igrači Budućnosti, a kad su iz pilotske kabine javili da je avion otet, oglasio se i general Šijan.

– Ma bit će da je neka vježba!

Očito nije bila.

Nakon spike s Pragom likujem jer sam dobio, ali me Bobo spusti na zemlju.

– Pa za to se nismo kladili.

Bio je u pravu.

Frankovka je učinila svoje.

Ja, bedak, zaboravio.

Sinula mi je nova ideja.

– Da se kladimo da je ta otmica isplanirana ispod stana Gorana Ivaniševića?

– Neću se kladiti. Opet valjaš gluposti.

Nisu bile gluposti jer je kasnije utvrđeno da su se otmičari sastajali u Dalmatinskoj ulici u Scotchu koji je držao Ljubo Dragović, punac našeg najboljeg tenisača.

Goran je kasnije kupio stan na istoj lokaciji.

Tu je godinama i živio sa suprugom Tatjanom i djecom.

Ode ponuda za okladu i ja ponudim novu.

– Naša bivša predsjednica se rastala.

– Čista glupost. Prihvaćam okladu.

Još istražujemo tko je dobitnik, a tko gubitnik.