Posve je svejedno ima li Most 19 ili 35 mandata

Sudeći prema posljednjim izjavama iz Mosta, njihovi pregovori s HDZ-om i SDP-om, barem što se nacije tiče, bili su potpuni gubitak vremena i jedini njihov rezultat jest da smo za još koji korak bliži ponavljanju izbora. Štoviše, moglo bi se zaključiti da je tako od početka planirano jer teško je vjerovati da su Petrov i društvo doista takvi naivci da vjeruju da će HDZ i SDP, preciznije Karamarko i Milanović, pristati sjediti za istim stolom u Vladi.

U Mostu i dalje tvrdoglavo ponavljaju da je alternativa velikoj koaliciji ("reformskoj vladi", kako oni kažu) – ponavljanje izbora, na kojima će oni ovaj put osvojiti 35 mandata. Procjene bi li Most na ponovljenim izborima osvojio više ili manje mandata variraju, no to zapravo nije ključno pitanje. Recimo, dakle, da su njihove procjene točne. Ono što bi oni hrvatskim građanima tad trebali odgovoriti prije svega jest: a što se to u Lijepoj Našoj zapravo mijenja ako Most osvoji 35 mandata? Hoćemo li nakon toga biti imalo bliži trajnijem rješenju ili ćemo se dan poslije ponovljenih izbora ponovno naći pred istim zidom: Most će nas, ako bude doista dosljedan kakvim se predstavlja, ponovno staviti pred isti izbor – velika koalicija ili ponovljeni (treći) izbori. Jer, ni tad neće imati vlastitu većinu, i tad će morati birati hoće li surađivati s HDZ-im ili SDP-om, s jednima i drugima, ili i s jednima i s drugima.

U prijevodu, izbore bismo ponavljali sve dok Most samostalno ne osvoji dvotrećinsku većinu navodno potrebnu za provođenje njihovih reformi! Dok HDZ i SDP ne padnu na koljena. Koliko god da bi takva slika bila mnogima zamamna, teško da će se dogoditi, a prije toga na koljena će od iscrpljenosti političkim igrama pasti cijela nacija.

Naravno, postoji i ona druga mogućnost, a ta je da ne treba nikad do kraja vjerovati javno odaslanim izjavama te da i dalje postoji mogućnost za postizanje separatnog sporazuma s HDZ-om ili SDP-om. U tom slučaju možda i gora od ponovljenih izbora bila bi opcija manjinske vlade koja bi se za svaki mogući potez u Saboru morala iznova izboriti za većinu i koja vjerojatno ne bi bila u stanju na svojim leđima iznijeti čak ni donošenje državnog proračuna za 2016. Jasno je da bi to bilo samoubojstvo za HDZ i za SDP te da bi to bilo iznimno teško nametnuti. Jedini koliko-toliko sretan završetak u tom scenariju mogla bi donijeti suradnja s jednom od dvije glavne političke opcije.

Upravo podatak da je Zoran Milanović aritmetički nešto bliži apsolutnoj većini ruku koja mu treba da bi od predsjednice dobio mandat (simptomatično, zaboravio ih je pokazati kad je prošli tjedan protutnjao Pantovčakom), zapravo je veliki argument koji govori da Mostu on i nije najlogičniji i najpametniji izbor. Njemu nisu potrebne sve ruke mostovaca, njemu je dovoljno da dobije mandat za sastavljanje vlade, a pravim problemima će se pozabaviti naknadno, kad će se lakše obračunati sa svakim posebno.

S druge strane mnogo im je privlačniji Karamarko, kojemu treba cijeli Most. Bez obzira na to što bi se njegovoj većini naknadno pridružilo još nekoliko zastupnika, pa i manjinaca, njemu će i dalje trebati cijeli ili gotovo cijeli Most. No, Karamarko im je još slađi zato što njegovu većinu mogu dobiti i bez samog Karamarka osobno. Naime, čelnik HDZ-a već je sasvim jasno dao na znanje da je u interesu svoje stranke otvoren za razgovore o svemu, pa i o funkciji premijera, koja bi mogla pripasti nekom drugom koga predloži on, ali i nekom koga predloži Most, pa i sam Božo Petrov. Most ne može ostati po strani ucjenjujući druge da umjesto njih provode ono što bi i oni sami trebali provoditi i za što su im njihovi glasači dali legitimitet. U HDZ-u su pak tijekom pregovora izgubili dragocjeno vrijeme, umjesto da su Mostu na stol sami stavili prijedlog koji bi bilo suludo odbiti.

Dakle, vraćamo se na isto pitanje: zašto bi Petrov i društvo pošto-poto išli na izbore kako bi iskamčili još koji mandat i eventualno osvojili 35 mandata, kad i s 19 mandata mogu sasvim legitimno u ovom trenutku doći do istog cilja – do vlade kojoj će dati presudni pečat, koja u Saboru ima većinu spremna podržati sve ili gotovo sve ono što im je on na stol stavio.

Ako postoji nešto za što je potrebna i dvotrećinska većina, Petrovu uvijek ostaje mogućnost da s autoritetom Vlade pripremi obvezujući nacionalni referendum kojim bi iz temelja preuredio budućnost Hrvatske. Sve ostalo je kocka, koja bi se mogla skupo osvetiti, svima njima, ali prije svega cijeloj naciji. *