Hrvatska je zemlja krajnosti. Barem što se tiče politike. Od ljeta, dakle već dulje od pola godine, dominiraju političke teme tipične za krajnju desnicu. Vrlo su intenzivne rasprave o (ne)razračunavanju s komunističkom prošlosti (slučaj Josipa Perkovića i udbaškog ubojstva hrvatskog emigranta), naglašena je netolerancija prema Srbima (razbijanje ploča s dvojezičnim napisima u Vukovaru), koja se na kraju premetnula u akciju pokušaja sužavanja prava svim manjinama (aktualno provociranje referenduma o manjinskim pravima), a uz sve to vodila se i žestoka borba za promicanje i cementiranje konzervativnih vrijednosti (inicijativa udruge U ime obitelji i ustavno definiranje braka kao zajednice muškarca i žene). Krajnje desnom političkom diskursu pridružio se i HDZ, bilo da je sam provocirao pojedine teme, ili ih otvoreno simpatizira i podržava.
Eskalacija krajnje desnice prisutna je diljem Europe, kao i u našem neposrednom susjedstvu – u Mađarskoj, Austriji, Italiji... No, za razliku od, recimo, Austrije gdje je Slobodarska stranka treća po snazi s osvojenih 21 posto glasova na zadnjim izborima, ili Mađarske u kojoj je militantni Jobbik četvrta po snazi parlamentarna stranka sa 16,7 posto glasova, hrvatska krajnja desnica nema političku bazu preko koje bi mogla institucionalno djelovati. U Hrvatskom saboru od ukupno 151 zastupnika krajnju desnicu predstavlja samo jedan zastupnik – Ivan Šimunović iz HSP-a dr. Ante Starčević koji je ušao u Sabor umjesto europarlamentarke Ruže Tomašić.
S druge strane, HDZ čiji predsjednik Tomislav Karamarko ima daleko “tvrđu” retoriku nego što su je imali njegovi prethodnici, time (za sada) ne osvaja birače. U svim anketama HDZ ne prelazi 20 posto, a on sam i dalje drži čelo kolone najnepopularnijih političara.
Dragan Bagić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu objašnjava da je posrijedi velika disperzija glasova na desnici. – Puno je aktera koji pokušavaju artikulirati desnicu, ali ih je previše i ne mogu dobiti pažnju – smatra Bagić. Njegov kolega s Fakulteta političkih znanosti, Goran Čular kaže da je hrvatski fenomen to što je krajnja desnica politički neuspješna. – Jedan od razloga leži u devedesetima kada je HDZ kao pokret u sebi sadržavao i tu politiku. Dio krajnje desne politike prezentirao se kroz HSP, ali dobar dio i kroz HDZ – kaže Čular i dodaje da se to počelo mijenjati nakon 2000. godine. Od kada je Ivo Sanader postao predsjednik HDZ-a, a u mandatu Jadranke Kosor također, HDZ je otišao prema centru. – To se vidjelo prema odnosu naspram manjina, odnosu prema Europskoj uniji i takvim temama. Desnica se istodobno rasplinula u niz stranaka koje se ne mogu ujediniti i postati reprezentativne – zaključuje Čular.
Benigni u odnosu na Mađarsku
Andrija Henjak s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu pak smatra da desnica u Hrvatskoj nema tako veliki potencijal kao što se misli, nego da je on na centru. Bagić tvrdi da je poanta u tome što desnicom defilira veliki broj raznih aktera koji artikuliraju krajnje desne teme, ali su kratkog daha. Kao primjer navodi niz braniteljskih udruga koje u pojedinim situacijama postaju politički akteri, traju jedno vrijeme, ulaze u prostor političke desnice, uzimaju joj teme, i onda gasnu.
Pitanje je i koje su to teme na kojima bi se mogla okupiti hrvatska desnica, te koliko korespondiraju s europskim trendovima. Mađarski Jobbik karakterizira rasistički odnos, prije svega prema Romima, grčka Zlatna zora vodi negativnu i agresivnu politiku prema imigrantima, posebno muslimanima. Nadalje, nizozemski ekstremni političar Geert Wilders stvara koaliciju s Marine le Pen kako bi zajedno stvorili blok u Europskom parlamentu i demontirali EU iznutra. Njemačka se pak bori s krajnje desnom Nacionalnom demokratskom strankom čiju je zabranu nedavno zatražilo šesnaest njemačkih saveznih država i to zbog njihove simbolike i nastupa koji su na tragu fašizma.
U usporedbi s njima, hrvatska krajnja desnica djeluje benigno. Za objašnjenje se Čular opet vraća u devedesete kada je HDZ kao mainstream bio neusporediv s mainstream strankama u Europi. – Ono što je HDZ tada zagovarao, odgovaralo je retorici europskih krajnjih desnica – kaže Čular i dodaje kako u Hrvatskoj političke elite snažno kontroliraju nove inicijative. Kao jedan od primjera spominje HSP koji je, čim je dobio više predstavnika u Saboru, postao civiliziraniji. – Institucije su imale socijalizacijsku ulogu na krajnju desnicu – zaključuje Čular.
HSP koji je najdulje u Hrvatskoj bio najdesniji politički faktor svoj je krah doživio vrlo naglo, i to nakon najveće popularnosti. Naime, na izborima 2003. osvojili su čak osam zastupničkih mandata, a njihov Tonči Tadić postao je jedan od omiljenijih političara, da bi već na izborima 2007. spali na jednog zastupnika. Na posljednjim parlamentarnim izborima nisu prošli ni prag. Iz sudskog postupka HDZ-u vidi se da je Sanader u kampanji za izbore 2007. poprilične sume iz crnog fonda potrošio upravo na anuliranje HSP-a. Čini se da mu je ulaganje bilo uspješno.
Na prve slobodne izbore u Hrvatskoj 1990. godine HSP je ušao podržavajući blok koji je vodio HDZ. Godine 1991. i 1992. stvorili su svoje postrojbe (HOS) i to u Hrvatskoj, a potom u BiH. Na izborima za Zastupnički dom Sabora 1992. godine HSP je osvojio pet mandata, a na izborima 1995. godine HSP je dobio četiri zastupnika. Tijekom 1996. protivili su se normalizaciji odnosa s tadašnjom SR Jugoslavijom, protivili su se izručenju Hrvata Haaškom sudu, te uopće suradnji s Međunarodnim sudom za ratne zločine. U međuvremenu su tražili da se donese zakon o pobačaju. Na izborima 2000. dobili su ponovno četiri zastupnika, ali se tada počinje mijenjati njihova retorika. Tako 2002. godine HSP traži zabranu uvoza i proizvodnje genetski modificirane hrane, predlažu Zakon o prijenosu vlasti, proglašenje gospodarskog pojasa nad Jadranom... Na izborima 2003. osvajaju rekordnih osam mandata. Daljnji politički projekti su im pitanja razgraničenja u Savudrijskoj vali, traže povlačenje Hrvatske iz Družbe Adria, a Anto Đapić 2005. kao gradonačelnik Osijeka ide u Izrael i polaže vijenac u memorijalnom centru Yad Vashem.
Uspoređujući naše desničarske teme s onima u drugim europskim zemljama Bagić kaže da su u Europi krajnje desne stranke mobilizirane mahom oko emigracijske i integracijske politike, a kod nas toga nema. Zato su zastupljene teme Domovinskog rata, procesuiranja ratnog zločina, odnosa prema srpskoj nacionalnoj manjini u smislu pomirenja, oprosta i njihovih prava. – Kada se iscrpi klasična tematika, onda se ide na eknomski nacionalizam. Dolaze do izražaja teme kao što su ZERP, privatizacija i ulazak stranog kapitala. No, ekonomski nacionalizam je prisutan kroz cijeli politički spektar i nije rezerviran samo za desnicu – kaže Bagić. Budući da ne nedostaje desnih tema, te da za njih postoji i politički potencijal među biračima (premda nije neiscrpan već limitiran), pitanje je može li, i tko, nadomjestiti prostor krajnje desnice. Je li to HDZ čiji su politički istupi bitno oštriji od kada je Karamarko preuzeo kormilo? – HDZ nije uspio pridobiti neku novu količinu birača s desnog spektra i zato koalira s desnim strankama. Dio njihovog biračkog tijela je jače desno orijentiran, no oni su nezadovoljni HDZ-om jer je zadnjih 15 godina donosio odluke suprotne volji birača. Tu se razvila doza skepse i nepovjerenja – tvrdi Bagić pripominjući da je zadnjih 10 godina HDZ zaoštravao retoriku pred izbore, a kada bi osvojio vlast onda bi radio drugačije. – Zato dio birača sporije reagira na signale aktualnog vodstva HDZ-a – kaže Bagić i dodaje da je povlačenje podrške referendumu o ćirilici podgrijalo nepovjerenje. No, ne isključuje da će se Karamarkovo vraćanje korijenima na kraju ipak isplatiti HDZ-u. Henjak misli drugačije i smatra da krajnje desna izborna baza nije bazen iz kojega bi HDZ mogao zagrabiti. Argument su mu ankete po kojima ta stranka ne prelazi 20 posto podrške birača.
Tuđman nije bio konzervativan
Neizostavno je pitanje i koliko je referendumska inicijativa udruge U ime obitelji da se Ustavom brak definira kao životna zajednica žene i muškarca utjecala na desnu političku scenu, te nazire li se iz te inicijative nova politička snaga. – Malo je ljudi izašlo na referendum i to govori da desne i konzervativne teme nemaju takav politički potencijal kako se to na prvu čini – smatra Henjak. Slično razmišlja i Čular koji kaže da je referendum pokazao da je politička motivacija ograničena. – Čini mi se da desni pokreti, uključujući i Crkvu, sebe vole vidjeti kao alternativu drukčiju od političkih aktera koji su se odnarodili. No, izgleda da građani i njih trpaju u isti koš s političarima, te da su im svi oni, pa i Biskupska konferencija, “oni tamo” i “oni gore” – slikovit je Čular.
Bagić pak kaže da je referendum koji je inicirala udruga U ime obitelji otvorio novu eru političkih pitanja. Po prvi puta su se političke opcije opredijelile oko vrijednosnih pitanja kao što su obitelj, brak, odnos prema kršćanskim vrijednostima. – Ovo je nešto potpuno novo na političkoj sceni i sada možemo očekivati da će padati značaj nacionalnih pitanja, a da će početi dominirati ova vrijednosna – predviđa Bagić.
Stjepo Bartulica, savjetnik predsjednika Republike Ive Josipovića za odnose s vjerskim zajednicama, koji je podržao inicijativu udruge U ime obitelji, a prije toga se protivio uvođenju zdravstvenog odgoja u škole, također navodi da se politika tek počinje profilirati oko ovih pitanja. Njezinu profilaciju prije svega vidi kroz HDZ. U posljednjem broju Globusa Bartulica se također vratio u povijest HDZ-a rekavši da je u vrijeme Franje Tuđmana HDZ bio neprofiliran oko svjetonazorskih pitanja i pitanja države. Za Tuđmana kaže da nije bio konzervativan političar kao što to nije bio ni Sanader, a nakon njega ni J. Kosor. Tek sada, s Karamarkom na čelu, HDZ se počinje ideološki profilirati, smatra Bartulica.
>>Prije no što se počnete busati u domoljubna prsa, platite porez
Cim sam vidio naslov komentara pomislio sam na pionirku i omladinku Ivanku koja tjesi svoje drugove razocarane porazom na referendumu i onemogucavanjem promjene Ustava. Bravo, Ivanka i Staljin bi ti pozavidio.