O načinu na koji je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, usred presice, “poklopila” svog inače partnera premijera Tima Oreškovića i objavila da razrješuje šefa tajne službe možemo dvojiti, no da je i tom “jednostranom” odlukom pokazala politički autoritet – to jest.
O tome da je u Zagrebu, kao centru političkog odlučivanja u Hrvata, “umro politički autoritet” pisao je i moj kolega Milan Ivškošić te je zaključio da je to razlog što je onda ta “tašta, umišljena i vlastohlepna skupina s instinktom promućurnih provincijalaca lešinarski to osjetila i krenula”. Mislio je, naravno na Most. I nije tu problem što su oni provincijalci, nego što se nisu sposobni uzdignuti iznad toga. Pa i Kolinda je rođenjem “provincijalka” (Grobnik), no po potezima koje vuče izgradila se u državnicu.
Odlučnost koju je pokazala u smjenjivanju šefa špijuna jako sliči stilu pokojnog Franje Tuđmana (Veliko Trgovišće). “Ženski Tuđman” ima političkog autoriteta. Predsjednica je, dakle, osjetila isto ono o čemu Ivkošić piše kao o “tragičnom povijesnom preokretu”, gdje se događa da neki nekompetentni momci, koji su igrom slučajnih političkih okolnosti zadobili svoj dio moći – sada živciraju cijelu naciju, rezultat čega je da se tjednima, ako treba, nateže i o tako minornim stvarima kao što je postavljanje državnog tajnika u Ministarstvu zaštite okoliša.
Predsjednica je odlučila da šef tajnih službi više ne uživa njezino povjerenje, a kako ona nije koalicijski partner Mosta, krenula je presjeći dvojbe. I povukla “tuđmanovski” potez. Naravno da je time pritisnula i Oreškovića, no to je sad njegov problem. On mora taktizirati i s Mostom, predsjednica ne mora. Ona ima ustavne obveze osigurati funkcioniranje hrvatskog obavještajnog aparata, pa to i čini. Nema povjerenja u Dragana Lozančića pa je, prema tome, njegov ostanak nemoguć. Potpisao to Tim ili ne. Prije no što je javnosti odaslala svoju odluku o razrješenju ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije, predsjednica je nazvala Lozančića i kazala mu da nema povjerenja u njega niti želi da je preko njega obavještajno servisiraju. Predsjednica, ako nešto može, onda je to smijeniti ravnatelja SOA-e jer za to ima ustavne ovlasti. Ona je tzv. primarni korisnik informacija SOA-e, a drugi takav korisnik je premijer Orešković. Stoga oni i supotpisuju postavljanja i razrješenja ravnatelja. Kada jedno od njih dvoje uskrati povjerenje ravnatelju, njegov posao postaje uzaludan. Posljedično, ovdje više nema smisla raspravljati je li Lozančić to zaslužio, je li radio za Zorana Milanovića, a kontra predsjednice i HDZ-a na izborima, ili je, naprotiv, unaprijedio i otvorio SOA-u i bio stručnjak.
I nema, stoga, smisla niti da se Lozančić sada bori i u sklopu toga čini još jednu katastrofalnu grešku – ugošćuje Božu Petrova u središtu SOA-a, što jest nezabilježen slučaj. Niti ravnatelji SOA-e zovu političare na kavu u svoje sjedište niti političari imaju pravo tamo otići. A još ako to nije bila tek kava, nego je bilo i prepričavanje državnih tajni, u koje je Petrov imao ista prava uvida kao i prodavačica sira i vrhnja sa zagrebačkog Dolca – onda je to već tužno i nezakonito.
A što se ovakvog poteza predsjednice tiče, nije ni to presedan. U dlaku jednak je i slučaj iz 2006. kada je, zbog afere “Puljiz”, tadašnji predsjednik Stipe Mesić razriješio ravnatelja SOA-e Joška Podbevšeka. Tadašnji se premijer Ivo Sanader tome suprotstavio, no Mesić mu je samo poručio: “On meni ne treba, a ti si ga onda uzmi.” Deset dana poslije premijer je supotpisao smjenu. Kao što će to, izgledno, sada učiniti i premijer Orešković.
Odličan komentar. I slažem se s njime u potpunosti. Svaka čast, ali neke stvari jednostavno treba presjeći. Imam dojam da se ipak malo previše odugovlači. Što je s onim jezivim HRT-om, čiji je Dnevnik jučer prešao sve, ali ama baš sve granice? To društvo tamo svjesno je toga da će morati otići i sada bez pardona pucaju i sveg oružja po novoj vlasti, ni ne pokušavajući više glumiti objektivnost. Ne odugovlačite, to treba riješiti što prije.