Potpisi bi se mogli skupljati i u policiji. Zašto ne?

Kako je moguće da onaj tko, predlažući nova rješenja, ističe kako važnost referendumskog odlučivanja u demokratskom društvu nije potrebno posebno objašnjavati niti dovoditi u pitanje taj "dobrodošao korektiv postupanja zakonodavne i izvršne vlasti", može sačiniti prijedlog zakona o referendumu kojem je temeljni cilj suprotan – onemogućiti građansku inicijativu!? Moguće je ako iza prijedloga stoji Peđa Grbin, zaključak je koji se nametnuo na tribini "Kakav zakon o referendumu trebamo?" održanoj prošli utorak na inicijativu 17 sindikata. Tako poražavajuću ocjenu novog zakonskog uređenja referenduma nisu dali samo predstavnici svih referendumskih inicijativa od 2010., već su takve i ocjene stručnjaka.

Sindikalist Željko Stipić (spiritus movens okupljanja) ispred aktualne inicijative za outsourcing ustvrdio je za prijedlog da je rigidniji od mnogih rješenja koja smo imali, Dubravko Krčmarek iz Referendumskog ustanka vidi ga kao uvod u diktaturu jer će u simbiozi s novim izbornim zakonom zapečatiti stanje u kojem su dvije stranke jedini vladari. Mijat Stanić (Monetizacija autocesta) kaže da imamo loš zakon o referendumu, ali da je prijedlog novog još lošiji jer suspendira demokraciju. Ozren Matijašević (Referendum o Zakonu o radu) je "poltronima" vlasti nazvao ustavne suce. To su stavovi onih koji su u "sukobu interesa" po pitanju referenduma. Ali, i ustavnopravni ekspert za izborne sustave prof. dr. sc. Robert Podolnjak sa zagrebačkog Pravnog fakulteta ustvrdio je da sporni prijedlog "ima temeljnu svrhu ograničiti što je moguće više svaki budući referendum". I ustavnopravni stručnjak doc. dr. sc. Mato Palić sugerirao je da bi bilo poštenije taj prijedlog nazvati "zakon o neodržavanju referenduma".

K tomu, baš svi sudionici tribine, a tako je bilo i na okupljanju koje je organizirao saborski Odbor na čelu s Peđom Grbinom još u tijeku javne rasprave, najveći problem, unatoč i sustavu e-građani, nalaze u prijedlogu da se potpisi za referendum prikupljaju u uredima državne uprave.

– Mogli su predložiti i policijske postaje – sarkastičan je bio Palić dodavši: – Zašto se i potpisi za predsjedničke kandidate ne prikupljaju u uredima državne uprave!?

Podolnjak je zaključio kako predlagatelji, ako dosad nisu niti neće odustati od toga pa je referendumskim inicijativama predložio da zajedno organiziraju referendum na kojem bi građane pitali jeste li za to da se potpisi za referendum prikupljaju na mjestima gdje je dopušteno javno okupljanje. U protivnom, ta će odredba biti sasvim dovoljna da onemogući sve buduće inicijative, smatra Podolnjak. To su svi podržali, osobito jer su još svježa iskustva kad su "zlonamjerni" gradonačelnici onemogućavali prikupljanje potpisa, dok je Split po Mijatu Staniću bio "mjesto demokratske sramote" jer je SDP-ov Ivo Baldasar to omogućio samo na četiri mjesta tako da je bilo nemoguće u drugom najvećem gradu prikupiti deset posto potpisa.

Političke elite žele oteti vlast

– Moramo se izboriti da političke elite ne otmu narodu vlast, što nije nepoznato od Francuske revolucije. Čim osjete da bi narod mogao preuzeti vlast rade promjene ustava i zakona samo da vlast priskrbe sebi – ustvrdio je Vlado Ilkić (inicijativa o ćirilici).

Ali, po prof. Podolnjaku to što ova vlast radi nije ništa neobično već vrlo logičan kontinuitet 15-godišnjih blokada građanskih inicijativa od strane vlasti. I to nije hrvatska specifičnost, u većini država gdje postoji građanska inicijativa postoji nepovjerenje vlade i parlamenta koji drže da su u mandatnom razdoblju pozvani o svemu odlučivati, a građani o tomu mogu suditi tek kad dođu izbori. U nekim zemljama postignut je konsenzus, koji u Hrvatskoj, i sada, nije moguć. Premda su građanske inicijative od 2007. prikupile čak 4,7 milijuna potpisa građana održan je samo jedan narodni referendum. Ali ni taj, o braku, ne bi bio uspješan da 2010. nije radi ulaska u EU postignut konsenzus o promjeni Ustava kad je za valjanost državnog referenduma uklonjen kvorum od većine birača. Što je i dalje uvjet na lokalnim referendumima.

Deset godina je broj potpisa koji se u 15 dana treba prikupiti bio nepremostiva prepreka za inicijatore referenduma sve dok se nije pojavila "gotovo pa vojna, militaristička organizacija", kako je za inicijatore referenduma o izmjenama Zakona o radu rekao prof. Podolnjak, dok je Ozren Matijašević ustvrdio da ne bi uspjeli bez tisuća volontera i građana revoltiranih tadašnjim stanjem u državi.

Najkraći rok na svijetu

Kad je vlast shvatila da je moguće prijeći tih 10 posto, iako se Zoran Milanović u oporbi zauzimao za pet posto (napomenuo je Matijašević), osmislili su nove barijere koje su htjeli nametnuti kroz pokušaj izmjene Ustava, s kvorumom uz koji bi svi referendumi najčešće bili neuspješni, ustvrdio je Podolnjak. Kad nije išlo s Ustavom, prešli su na zakonske barijere: – Bilo je predvidljivo i ne čudi me da se pojavio upravo ovakav prijedlog zakona da se što je moguće više zakompliciraju, ograniče, ili spriječe buduće građanske inicijative – tvrdi Podolnjak.

Za važeći rok od 15 dana u kojem treba prikupiti potpise, kaže da je jedan od najkraćih u svijetu, a u prijedlogu je produljen na 30 dana. U Švicarskoj se 100.000 potpisa prikuplja 18 mjeseci. Kod nas treba skupiti 10 posto od ukupnog broja birača u RH, a koliko je to nije se ni otprilike znalo 15 godina, sve do odluke Ustavnog suda u povodu inicijative "Birajmo zastupnike imenom i prezimenom".

To je Mijat Stanić ilustrirao na primjeru inicijative za referendum o monetizaciji autocesta: – Kad smo počeli akciju jedini izvor nam je bio Državni zavod za statistiku, na temelju čijih podataka je proizlazilo da nam treba 374 tisuće potpisa. Na upit nam je iz Ministarstva uprave rečeno da nam treba 452 tisuće potpisa, a onda je Ustavni sud utvrdio da trebaju 404.252 birača. A na predsjedničkim izborima registrirano je 3,8 milijuna birača pa bi 10 posto bilo 380 tisuća... – izložio je Stanić zašto treba propisati točan broj potrebnih potpisa. I Željka Markić je ispred inicijative U ime obitelji rekla da bi to moglo biti 200.000 potpisa (u Italiji 500.000, u Švicarskoj 100.000, op. a.). Ali, bez izmjena Ustava i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, to se ne može propisati, a za takve izmjene je potreban konsenzus najvećih stranaka. Tu su Peđa Grbin i vladajući nemoćni, premda se čini da se vladajući ipak ustručavaju predložiti te ustavne izmjene strahujući da se HDZ ne predomisli oko uvjetovanja s dijasporom.

Za lokalne referendume predloženi su komplicirani izračuni potrebnih postotaka ovisno o broju birača u pojedinoj jedinici. Na primjeru grada Zagreba prof. Podolnjak je izračunao da bi za referendum trebalo prikupiti "previsokih" skoro 74 tisuće potpisa.

Nakon što se svladaju sve te prepreke, Grbinov tim predvidio je da se na referendumu ne mogu donositi odluke "koje bi ugrozile vrednote ustavnog poretka RH propisane Ustavom RH i odluke koje bi bile suprotne načelu nadređenosti pravnih akata Europske unije". I Ustavni sud je ustvrdio da ne bi dopustio referendum koji bi doveo u pitanje "najviše" vrednote ustavnog poretka. Podolnjak je ustvrdio da je riječ o odredbama koje Ustavnom sudu omogućuju da odluči ovako i onako, te da ni sam ne zna kako će presuditi o dopustivosti referenduma o monetizaciji i outsourcingu napominjući da ni postojeći dosje Ustavnog suda nije ohrabrujući. Za referendum o izmjenama Zakona o radu rekli su da je nepotreban iako se neki ustavnopravni stručnjaci s tim nisu slagali. Palić se ne slaže ni s odlukom o broju birača u Hrvatskoj koja je onemogućila referendum o izbornom sustavu. Podolnjak je spomenuo da je i Ustavni sud Slovenije na opće zgražanje ustavnopravnih stručnjaka zaključio da je važnija ekonomska politika Slovenije nego narodno odlučivanje. Što se lokalnog referenduma tiče, o njegovoj ispravnosti po prijedlogu bi odlučivalo Ministarstvo uprave pa Visoki upravni sud, prema kojem po pitanju ocjene ustavnosti Podolnjak nema povjerenje. U konačnici moguće je podnijeti i ustavnu tužbu, ali Ustavni sud nije vezan rokom, a trebalo bi odrediti 30 dana. Kad se i ta prepreka prođe na lokalnom referendumu, sljedeća je kvorum, u Zagrebu od najmanje 230 tisuća građana koji trebaju izaći da bi referendum bio valjan.

– Vladajuća koalicija koja ima većinu u Gradskoj skupštini temeljem koje četiri godine može donositi sve odluke, na izborima je dobila 103 tisuće glasova, a da bi građani donijeli neku odluku treba najmanje 230 tisuća! – dočarao je Podolnjak referendumsku budućnost po Grbinovu prijedlogu.

Uz sve te muke na putu do referendumske odluke, ona se na lokalnoj razini može promijeniti nakon godinu dana. Vladajući predlažu da se to produlji na dvije godine, a struka se poziva na stav Venecijanske komisije da se referendumska odluka može promijeniti samo referendumom. – Ako smo dovoljno pametni da biramo ljude koji će četiri godine donositi stotine političkih odluka, a jesmo li – i o tome bi se dalo razgovarati – kako to da nismo dovoljno pametni da bi na referendumu donijeli jednu ili deset odluka za koje birači potporom pokažu interes? – završio je kritički osvrt doc. dr. Palić. To je pitanje za vodeće stranke i to u izbornoj godini.