Potrebne su nam izmjene Ustava – i to što prije

Različite interpretacije aktualnih političkih okolnosti oko konstituiranja Sabora i imenovanja mandatara za sastavljanje Vlade te ovlasti predsjednice države u vođenju političkih konzultacija i posljedično imenovanja privremene nestranačke vlade i raspisivanja izbora, govore nam da su nam nužne ustavne promjene kako bi se otklonile sve nepreciznosti, praznine i nedorečenosti koje omogućuju političkim akterima da nas vode u ustavnu krizu.

Nemoguća i obična većina

Trenutačno je problem postići političku većinu, a da ne govorimo o dvotrećinskoj većini bez koje je nemoguće izmijeniti Ustav, i ponovimo to, imenovati sedmero ustavnih sudaca kojima 7. prosinca istječe mandat, a 7. lipnja i krajnji rok do kojeg još mogu biti u Ustavnom sudu ako se u međuvremenu ne imenuju novi ustavni suci. I neke od reformi na kojima inzistira Most otežano je ili nemoguće provesti bez izmjena Ustava, odnosno ako one nisu potrebne, onda je za njihovu realizaciju potreban kakav-takav konsenzus u zemlji.

Stoga aktualni sporovi oko toga tko, kada, kako i što može učiniti u aktualnim političkim događanjima vodu tjeraju na mlin zastupnika Mosta i njihova inzistiranja na tripartitnoj reformskoj vladi, u svakom slučaju velikoj koaliciji. Bez obzira koliko se činilo iluzijom da HDZ i SDP mogu išta zajedno napraviti, premda je pristupanje EU i s tim povezane ustavne promjene, koliko god su bili ucijenjeni tim ciljem, ili izlazak iz arbitražnog procesa sa Slovenijom, pokazalo se da je i nemoguće ipak moguće. Takva velika koalicijska vlada imala bi smisla i ako bi trajala samo nekoliko mjeseci ako bi i to kratko vrijeme bilo iskorišteno za nužne izmjene Ustava, barem one za koje postoje praktični razlozi u interesu sprečavanja budućih ustavnih kriza. Čak i ako sada politički akteri uspiju izbjeći ustavnopravne sudare na brvnu, i novi izbori, bez obzira kakvi budu rezultati, mogu nam donijeti opet iste strahove i strepnje.

Naš je Ustav pisan za odgovorne i zrele političare, koji su uistinu nošeni općedruštvenim interesom, a ne sitnim stranačkim i osobnim interesima. Primjerice, i predsjednica države i privremeni predsjedatelj prekinute konstituirajuće sjednice, Ustav mogu tumačiti i inzistiranjem na konfliktu, što oni zasad ne čine. Ipak, vrlo je lako zamisliti i takvu situaciju pa je stoga nužno te potencijalne sukobe unaprijed jasno razriješiti u Ustavu preciziranjem tko, kada i kako saziva novu ili nastavak neuspjele konstituirajuće sjednice. I do kada pokušaj konstituiranja Sabora treba trajati i kakve su posljedice neuspjela izbora predsjednika. Treba li ipak konstituirati Sabor ili ići na nove izbore? A kakva smisla ima konstituirati Sabor, osim da bi zastupnici ostvarili sva zastupnička prava (?), ako nitko ne uspije formirati Vladu. I tko tada raspušta Sabor ako se on koji slučajem konstituira.

Nadalje, čak i ustavnopravni stručnjaci kao mantru ponavljaju da se u pogledu dokazivanja uživanja većine zastupnika ustalilo pravilo da su to potpisi, premda to baš nije točno jer je Stjepan Mesić 2007. mandat dao Ivi Sanaderu na temelju iskazanog, a ne potpisanog povjerenja HSLS-a i HSS-a. Ali, ako su potpisi jedino dokazno sredstvo za “većinu”, ne bi li onda bilo bolje da se u Ustavu to i propiše, uz recimo obvezu da svaki od 151 zastupnika da svoj potpis mandataru pred predsjednicom. Ali, nije li prekruto takvo shvaćanje političkih procesa, koje i trenutačno dominira, pa je presudno utjecalo i na predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović da inzistira na potpisima.

HDSSB ne da potpise, ali...

HDSSB je zauzeo stav da nijednoj od vodećih opcija neće dati svoj potpis, već da će s njima razgovarati tek kad im predsjednica da mandat. To je legitiman stav o kojem bi predsjednica trebala voditi računa kad ocjenjuje mogućnosti potencijalnih mandatara bez obzira na to što je riječ o potencijalnom, a ne s potpisom ovjerenom povjerenju. Ne bi li onda trebalo Ustavom precizirati kriterije i korake u dodjeli mandata, primjerice prvo relativnom pobjedniku, pa drugom i trećem po broju mandata.

Očito je po trenutačnim najavama iz SDP-a da njihova tehnička vlada neće dopustiti eventualnoj predsjedničinoj privremenoj nestranačkoj vladi da uđe u Banske dvore, kao i iz njihova stava da predsjednica ni o čemu ne odlučuje, već Sabor (kojeg nema) i Vlada (koja je tehnička i ne može donositi političke odluke), da bismo mogli imati i ustavnu krizu zbog različitih tumačenja pa bi i te dvojbe trebalo otkloniti premda ih u tumačenju stručnjaka baš i nema. I na kraju, ne bi li trebalo izričito predvidjeti da sva eventualna pitanja s gledišta ustavnosti i zakonitosti i nakon izbora nadzire Ustavni sud sve do uspostave redovnog stanja, odnosno konstituiranja Sabora i formiranja Vlade. Jer, i oko toga bi i sada moglo biti prijepora može li i kako Ustavni sud intervenirati svojim autoritetom. Pojedini ustavnopravni stručnjaci savjetuju predsjednici države da i sada traži mišljenje Ustavnog suda, a neki drže da su se ustavni suci već morali očitovati.

>> Hrvatska se našla u zavrzlami jer Ustav nije predvidio rokove