Svaka država dobije Vladu kakvu zaslužuje, a prošlog sam tjedna mislio da Hrvatska zaslužuje izvrsnu Vladu. Već sam pisao o beskonačnom hrvatskom jadu – o našoj nesigurnosti i sklonosti cinizmu zbog kojih ne prihvaćamo mogućnost ostvarivanja svjetlije budućnosti. Kako se ispostavilo, cijelo smo vrijeme spavali na velikom vulkanu.
Prije nešto više od dva tjedna, MOST me razmatrao kao kandidata za ministra gospodarstva (među ostalima, naravno). S obzirom da naši sastanci nikada nisu bili tajni, tu činjenicu sam otkrio i objavio sam na Facebooku svoj plan za budućnost ministarstva. Imao sam dva razloga za objavljivanje svojih planova. Prije svega, smatrao sam da je važno imati sposobne ministre s dobro obrazloženim programima, a nije mi se činilo da se krećemo u pravom smjeru – za rješavanje ozbiljnih problema potrebni su ozbiljni ljudi.
Osim toga, htio sam istaknuti činjenicu da naši problemi nisu nerješivi, iako su ozbiljni. Značajne i direktne reforme poput onih koje sam u svojem programu zagovarao potaknule bi čitav niz pozitivnih promjena u našoj uspavanoj ekonomiji. Također sam htio pokazati da strateški plan od 1000 stranica uopće nije strategija, nego isprazan dokument koji je sam sebi svrha. Jezgrovitost je najvažnija, a vremena nemamo. Naposljetku se ispostavilo da neću biti novi ministar gospodarstva, ali dobio sam puno vrjedniji dar: neoboriv dokaz da među nama još ima nade i energije i da ih netko samo treba pobuditi.
Čim sam na Facebooku kliknuo „Objavi“, zasule su me stotine poruka. Istaknuti poslovni ljudi, mediji i prosječni ljudi svih političkih opredjeljenja odlučili su me kontaktirati i izraziti podršku i entuzijazam. Tog sam vikenda dobio privatnu i javnu podršku od financijskih i ekonomskih stručnjaka koji su me zvali i nudili pomoć: još jednom, politička je opcija bila nebitna. A najviše su me iznenadile reakcije ljudi s ulice koje uopće nisam znao – nakon početne objave na Facebooku i medijske pažnje koja je uslijedila ljudi su mi se počeli obraćati u pekarnicama, na benzinskim postajama, na kioscima itd.
Svjestan sam da je dio ove podrške bio motiviran našom legendarnom potencijalnom osobnom koristi: „mogu iskoristiti ovog lika da dobijem posao ili postignem dogovor s Vladom“, ali većina je bila iskrena. U našim ljudima zaista ima nade, energije i dobrostivosti, samo ih treba pobuditi. Hrvati nisu stvoreni da budu dosadna i cinična zanovijetala – u redu, neki su možda po prirodi takvi, ali većina nas je prethodno doživjela razočaranja. Ne možete zasjati ako nema nade u bolje sutra, ne možete trčati ako vas je okovala besmislena birokracija i teško je održati vjeru u svoje vođe i svoje susjede kad se čini da je sustav osmišljen da bude truo. Zašto onda ne odustati – ne postati dio toga sklopa, utonuti u depresiju ili otići? Ali milijuni još nisu odustali. Još krijemo nadu i znakove proljeća dok čekamo da ih nešto probudi ili da ih prenesemo na iduću generaciju, ako je ova zauvijek osuđena na frustracije. Prošli tjedan dobio sam iznimno vrijedan dar, a dobili su ga i gospoda Orešković, Karamarko i Petrov. Dobili su dar povjerenja i dašak proljeća dva mjeseca prerano. Nadajmo se da znaju što s njima činiti.
>>Pupovac za RTS: Ovo je prva Vlada od 2006. koja u programu ne spominje manjine