Potres je otkrio da su se u siromašnoj Banovini mnogi okoristili svojim pozicijama

Hrvatska je na reklamama prikazana u lijepim i privlačnim slikama hrvatske obale, obalnih gradova, ljepota mora, Zagreba, kontinentalnih gradova, njihovih najljepših dijelova, dvoraca... To je i očekivano, posebice za strance, jer kako ćete prodavati turističke aranžmane ako ne lijepim slikama zemlje u koju ljude zovete da dođu, da ostanu, da ostave svoj novac...

Svi to rade, sve zemlje, sve je to na kraju biznis. I na tome bi bome ostalo i dalje kod nas da se nije dogodio potres, ne onaj zagrebački, iako je i on ogolio našu svakidašnjicu, nego ovaj nedavni petrinjski.

Zamislite situaciju otprije nekoliko dana, da se vojna mehanizacija tek sad jedva probila do nekih kuća na Banovini koje su porušene, kojima treba pomoć, kojima su vozili stambene kućice, a da nisu mogle doći normalnim prijevozom. Vojna mehanizacija prvo je trebala raskrčiti blatan put kako bi se mogla dopremiti kućica na vojnoj labudici.

I nije to prvi takav slučaj, a ni posljednji. Petrinjski potres razotkrio je strašne posljedice višedesetljetne nebrige za kraj koji se nalazi nadomak hrvatskoj metropoli. Potres ne samo da je srušio i oštetio desetke tisuća stambenih objekata nego je fokus bacio i na stanovništvo u prvome redu, suočio nas je s teškom bijedom u kojoj živi velik dio tamošnjeg stanovništva.

Banovina je osiromašena već i između dva rata, pa u Drugome svjetskom ratu, pa nije baš ni previše u nju ulagano za vrijeme Jugoslavije iako je Sisak ipak bio industrijski centar, pa se dogodio Domovinski rat, i nakon njega totalna devastacija kraja. Kuće su stihijski obnavljane, mnoge ostale i puste, ali nema posla, nema gospodarstva, nema strategije razvoja toga kraja.

Ljudi se godinama iseljavaju, mnogi mladi ne vide ondje svoju perspektivu, većina živi od posla u javnim službama, od socijalne pomoći, od nekakvih mirovina, obiteljske poljoprivrede, malih obiteljskih biznisa... Iako je Domovinski rat završio 1995., do danas se za taj kraj nije učinilo gotovo ništa, a obnova kuća nakon rata ne znači puno ako nema posla, ako nema dugoročne održive egzistencije.

Potres je ogolio još nešto, što nije ni novo ni nepoznato, da su se mnogi pojedinci debelo okoristili u toj sredini, da su se okoristili svojim pozicijama, položajem, funkcijama, i to ne samo iz jedne stranke. Evo samo najnoviji primjer vezan za gradonačelnika Petrinje, primjeri nepotizma koji danima izlazi na vidjelo, i nikome ništa. Nije on jedini, takvih ima na sve strane.

Najgore je što za takve likove ljudi daju svoj glas godinama, što ih se na izborima ne kažnjava, ako ih se već kazneno ne goni i kažnjava. Nije to samo Banovina, to je tako u cijeloj Hrvatskoj. Stoga ne treba čuditi nedavno istraživanje da unatoč pandemiji koronavirusa i porastu nezaposlenosti u zemlji, hrvatske građane i dalje ipak najviše zabrinjava korupcija u gospodarstvu i politici.

Ta zabrinutost traje već dugo, i sve ostaje na zabrinutosti, ništa se globalno ne rješava. Slušamo i gledamo godinama, bilježimo, i na tome uglavnom sve ostaje. Niti birači na izborima kažnjavaju takvo ponašanje, niti se naše pravosuđe stubokom pomaknulo. Sve to utječe na ukupan razvoj, na gospodarstvo, na nezaposlenost, na izostanak većih investicija, na antipoduzetničku klimu…

Petrinjski potres pokazao je više nego išta drugo kako je Hrvatska teško pala na ispitu! Petrinjski potres pokazao je kako u Hrvatskoj živi nemali broj ljudi u teškoj bijedi, da žive ljudi koje je zaboravila i odbacila većina. To je veliki grijeh propusta države, svih dosadašnjih politika, svih dosadašnjih vlada, stranaka.

Dovoljno je bilo nedavno samo za čuti kako do potresa ni jedan političar nije išao dalje od Gline iako je i Glina već bila mnogima od njih predaleko. Za izbore išlo se do Siska, možda do Petrinje, a dalje koga briga tko i kako tamo živi. Vlada je tek nedavno pokrenula izradu programa društvene i gospodarske revitalizacije područja pogođenih potresom. Kasno. Ni toga ne bi bilo da nije bilo potresa. Iako bolje ikad nego nikad.

Međutim, znajući našu birokraciju, sve je upitno! Banovina će se i dalje prazniti jer ljudi ne mogu čekati, posebno ne mladi. Kako su neki već najavili, od Zagreba do BiH ostat će uglavnom pustopoljina pogodna za lovišta!

Bitno je da su se dobro potkožili oni koji su godinama bili odgovorni da nešto učine na svojim funkcijama. Oni i danas drugima dijele moralne i svake druge lekcije. Kao i sad kod cijepljenja preko reda. Moral je za druge, ne za njih!