Potres je zatrpao rasjed između Hrvata i hrvatskih Srba i izbio Vučiću daljinski iz ruke

Ni pokušaj trostrukog ubojstva, kada je pakrački Srbin Milorad Arsenić bacio ručnu granatu na trojicu radnika HEP-a, ni provociranje člana državnog izaslanstva Srbije Miloša Stojkovića, koji je s kninske tvrđave klicao tzv. Srpskoj krajini i arlaukao “Živjela Srbija”, nisu jače potresli odnose između Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Onaj prvi slučaj bio je jako neugodan, jer atentat na radnike državnog HEP-a lako se može shvatiti kao napad na hrvatsku državu, a kada to čini abolirani pripadnik poražene vojske srpskih pobunjenika ili, kraće, abolirani četnik, onda se lako stvori otrovna juha između Hrvata i Srba.

Događaj je zastrašio i državne vlasti jer je bilo vidljivo da pokušavaju u startu stišati strasti pa su neki, pogotovo državni mediji, čak prikrivali identitet bombaša. To je bilo nespretno jer “Reuters” se danas ne može zaustavljati. Usporedba politički vatrenih Hrvata koji su tvrdili da bi u slučaju da je bilo riječ o hrvatskom branitelju stvar u medijima bila puno “transparentnija” jest točna. Da je bombu bacio ekstremni Hrvat, odmah bi bio javno utvrđen kompletni njegov DNK i životopis. Ispad tzv. teologa, imaoca grčkog pasoša i nostalgičara za velikosrpskom politikom Slobodana Miloševića usred Knina bio je vrlo bezobrazan čin, no kako su Stojkovića istog trenutka poklopili i državna vlast i kninski gradonačelnik Marko Jelić te SDSS-ova saborska zastupnica Anja Šimpraga, ni to nije pričinilo štete odnosima Hrvata i Srba ove 2021.

Oba ova događaja i reakcije te većinska smirenost građana dokazuju da su hrvatsko-srpski odnosi u Hrvatskoj trenutačno kvalitetniji i miroljubiviji. Oni su se počeli relaksirati tijekom 2020., kada je nova hrvatska Vlada Andreja Plenkovića nakon parlamentarnih izbora stvorila i službenu političku koaliciju s najjačom političkom strankom Srba u Hrvatskoj i kada je za potpredsjednika Vlade postavljen Boris Milošević. Taj je strateški trend nastavljen početkom kolovoza, kada je Milošević stigao i u Knin na održavanje obljetnice Oluje. Njegovo pojavljivanje i miroljubiv nastup izazvali su žestoke reakcije protiv njega, pa i Milorada Pupovca u službenom Beogradu. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije mogao sakriti šok i žestoko je napao političke predstavnike Srba u Hrvatskoj, javno im prigovarajući da zašto se nisu prvo s njim dogovorili smiju li i kako u Knin. Taj Vučićev šok, pokazalo se, nije bio glumljen, premda se on brzo smirio, no istodobno je otkrio od čega najviše strahuje – od toga da su “njegovi” Srbi sada hrvatski Srbi.

Takvo nešto potpuno se kosi sa službenom srbijanskom politikom, koja i nakon povijesnih poraza velikosrpske politike Slobodana Miloševića i ne pokušava kamuflirati uvijek isti stav da Srbi ne mogu biti ni bosanski, ni hrvatski, ni crnogorski, ni makedonski, kosovski, nego su jednostavno Srbi, ma gdje bili, a glavni grad im je Beograd. Vučić, bez obzira na trenutačnu malu relaksaciju odnosa s Hrvatskom nikad neće skrivati da je strateški stav da svi Srbi trebaju biti pod političkom kapom Beograda. S tim da se velikosrpska ideologija ni u Beogradu više tako ne naziva, nego se 2020. dogodila inovacija i sada se naziva “srpskim svijetom”. Naziv je dosta nespretan pa izaziva podsmijehe čak i u Beogradu, ali se u biti svodi na to da službeni Beograd i dalje sve Srbe širom “svijeta”, a naročito “regiona”, smatra podanicima Srbije.

Stoga su ovi pomaci u Hrvatskoj tektonskog karaktera. To je pravi naziv s obzirom na to da ima veze i s velikom nesrećom koja je prije mjesec dana pogodila Banovinu snagom 6,2 Richtera. Na Banovini je nastao rasjed koji je vidljiv i na satelitskim snimkama, no u toj nesreći bilo je i sreće jer su učinci tog potresa zacijelili i poprilično zatrpali nacionalno-politički rasjed koji je postojao između Hrvata i Srba i 25 godina nakon završetka Domovinskog rata. Na Banovini su jednako stradali i Hrvati i Srbi, Romi i Bošnjaci, a zajedništvo u nesreći brzo je iskovano nesebičnom pomoći, koja je tim ljudima stizala ne pitajući ih za ime. To da su u pomoć pohrlili i oni nacionalno najžešći Hrvati poput bivših branitelja i navijačkih skupina te im je bilo svejedno pomažu li Josipu ili Jovici nenadoknadivo je i nezaboravno. I govori o karakteru naših ljudi.

Nakon toga, može službeni Beograd slati koliko god hoće izaslanika i teologa, no njihovi pokušaji izvoza balvana u Hrvatsku bit će sve smješniji. To, naravno, ne znači da će Vučić odustati od agresivnog nastupa prema Hrvatskoj, i dalje će odbacivati bilo kakvu odgovornost za ratove i zločine iz 1990-ih, probat će potencirati teorije o ugroženosti Srba svuda i trudit će se vratiti daljinski upravljač u svoje ruke, želeći da Pupovac i Milošević provode politiku kreiranu u Beogradu. Kako život pokazuje da je glavni grad hrvatskih Srba Zagreb, taj će zov iz Beograda imati sve manje odaziva u Hrvatskoj. Napokon.