Posljedni potres u Hrvatskoj koji je iza sebe ostavio ruševine, do ovog današnjeg, bio je onaj u Stonu 1996. godine. Dosegnuo je jačinu 6 po Richteru i 8. stupanj inteziteta (koji opisuje učinke potresa). Razrušeno je gotovo pola staroga Stona, šteta je bila velika, no srećom, bez ljudskih žrtava.
Najrazorniji je u hrvatskoj povijesti, pak, bio poznati dubrovački potres 1667. Bila je to najveća katastrofa u, tada, 1200 godina povijesti grada. Tog jutra, 6. travnja 1667., kamene gromade sa Srđa rušile su sve pred sobom, more je divljalo, buknuo je i požar . Srušen je gotovo cijeli grad, a iako se ne zna točan broj poginulih i ranjenih, procjenjuje se da ih je oko 2200. Usporedbe radi, Dubrovnik je u to doba brojao oko 6000 stanovnika. Grad se nakon tog potresa sporo i dugo oporavljao.
Kako nam je nedavno u razgovoru za Večernji list rekao seizmolog Krešimir Kuk, kada je u veljači val slabijih potreba pogodio Zagreb, briga je realna jer živimo na seizmički aktivnom području.
- Potresi kod nas postoje, uvijek ih je bilo i bit će ih, toga moramo biti svjesni – započeo je Krešimir Kuk iz Seizmološke službe Hrvatske.
Ogromne su to brojke - na tisuće potresa zadesi našu zemlju svake godine, ali većinom su slabi pa ih građani ne osjete, zabilježe ih jedino instrumenti. Seizmički je najaktivnije južno priobalje, od Splita pa južnije, što znači da su potresi tamo češći i jači, a slijede šire riječko i šire zagrebačko područje. Najrjeđe se, pak, tresu Istra, dio Like i sjeveroistočna Slavonija. No, to ne znači da u tim područjima nema potresa, oni su samo rjeđi i slabiji nego u onima koja su označena kao opasnija.
Unatoč svoj suvremenoj tehnici, potresi se ne mogu predvidjeti.
- Pitanje je hoće li se ikada i moći predvidjeti. Vrijeme je tu najproblematičniji faktor. Dosta se dobro može reći gdje će se potresi događati i izračunati njihovu maksimalnu jačinu, ali nikako se ne može znati kada će se dogoditi, i to će vjerojatno još dosta dugo ostati problem – ističe on.
Ne može se čak ni suziti okvirno vrijeme na tjedan ili mjesec dana.
- Niti približno! Nema nikakvih indicija, nikakvih metoda kojima bi se moglo procijeniti vrijeme nastanka potresa. Oni su geološka pojava, koja se priprema u vrlo velikom vremenskom periodu. Ploče se pomiču, stijene se pritišću, dolazi do napetosti, a hoće li to puknuti danas, sutra, za godinu ili sto godina, iz perspektive događanja potresa je to još uvijek izuzetno kratko vrijeme, i zato nam je nemoguće govoriti o vremenskom predviđanju potresa – rezimira naš sugovornik.
Locirati se budući potres, pak, može vrlo uspješno.
- Najosnovniji je pristup, što dakako nije i najjači u znanstvenom smislu, promatranje prostora gdje je prije bilo potresa. Moderna geologija i seizmotektonika danas već dosta pouzdano znaju gdje su postojeći rasjedi, a gotovo će svi potresi nastati ili na njima ili će se generirati novi rasjedi – navodi.
Generalno, slabiji se potresi ne objavljuju u medijima, niti igdje drugdje – javnost je informirana samo o onima koje ljudi osjete. No, svi se oni zapisuju u tzv. hrvatski katalog potresa, gdje je trenutno skoro 100.000 potresa u posljednjih 2000 godina.
Kakva je uopće gradnja u Hrvatskoj, koliko snažne potrese bi izržale naše kuće i zgrade?
- Teško je to i relativno pitanje. Generalno, gradnja je u Hrvatskoj do 1963. bila jako loša, da budemo iskreni, barem u starim gradovima, a isto je i u selima. U skladu s time, oni nisu potresno otporni i vrlo vjerojatno bi trpili velika oštećenja u jačim potresima. Nakon potresa u Skoplju 1963., koji je izazvao puno žrtava i veliku štetu, u bivšoj je državi izmijenjen zakon, pooštreni su propisi, u smislu da bi se trebale graditi čvršće zgrade. Ulaskom u EU i zakoni o gradnji su usklađeni sa Europskim regulativama, no nepoštivanje, izbjegavanje i nekontrola propisa, uz velike intervencije (građevinske zahvate) u postojeće građevine, a bez nadzora građevinske struke, i danas nas guraju daleko od suvremene protupotresne gradnje – ocjenjuje Kuk.
U skopskom je potresu poginulo više od 1000 osoba, a još ih je 3000 ozlijeđeno. Bez doma je ostalo između 120.000 i 200.000 građana. Godinu dana kasnije, odnosno 1964., snažan je potres pogodio i Đakovo te oštetio oko 2000 kuća. U panici i bježanju iz đakovačke OŠ Ivana Gorana Kovačića, te zbog urušavanja stepeništa, smrtno je stradala učenica 5. razreda.
Uspoređujemo li se s jugom Europe, Turskom, Grčkom ili Albanijom, Hrvatska je u boljem položaju što se tiče opasnosti od potresa, što znači da su oni kod nas nešto rjeđi i nešto slabiji.
- No, u usporedbi sa sjevernim zemljama, primjerice Švicarskom ili Austrijom, u puno smo gorem položaju – navodi on.