Potresna poruka djelatnika hitne nakon tragedije u Daruvaru: 'Prvi put sam se raspao'

U nedjelju ujutro kod Daruvara 39-godišnjak se traktorom, na koji je bila prikvačena prikolica, kretao unatrag i pregazio 6-godišnju djevojčicu. Dijete je prevezeno u Opću županijsku bolnicu Pakrac, ali je tijekom vožnje, nažalost, preminulo zbog zadobivenih ozljeda.

Tomislav Petrušić zaposlenik je hitne medicinske pomoći koji je tada bio na intervenciji. Dan kasnije objavio je potresni status na Facebooku.

''Jučer sam se raspao psihički i emocionalno prvi put u ovih 18 godina kako radim u hitnoj. Plakao sam za vrijeme intervencije kao malo dijete jer nismo mogli ništa (osim plakati). Do sada sam se nagledao svakakvih tragedija i nakon svake od njih sam bio siguran da je to to i da gore od toga ne može biti. Prešao sam se. Zlo ovog svijeta prejako je za čovjeka. Koliko god da se trudiš ostati priseban i profesionalan, dogodi se nešto što te jednostavno izuje iz cipela'', započeo je svoju objavu Petrušić.

''Na terenu sam do sada doživio svašta, strašne prometne nesreće s više poginulih i ozlijeđenih. Čekao da vatrogasci dignu kamion s auta očekujući da su u njemu troje djece i tata. Popeo se među prvima na brdo kad je pao avion u Daruvaru i vidio scene koje ni jedan film ne može dočarati. Gledao kako ljudi umiru od uboda pčele, kako elevator reže majku u dvorištu pred obitelji. Traktore koji se prevrću na ljude. Stradale motoriste i pješake.

"Bilo je situacija kada danima nisam mogao jesti ono što se grabi šefljom i izbiti miris krvi iz nosa. Svašta sam vidio, a to sam samo ja. Svatko od nas 2000 u Hrvatskoj koji trenutačno radimo ovaj posao ima sličnu priču. Oni koji su u ovom poslu dulje od mene mogu i knjigu napisati o tome što su sve prošli.''

''Radimo posao koji nije baš normalan, posao koji te ubija polako psihički, fizički, duševno. Za nas ne postoji neradna nedjelja ni bilo koji blagdan. Mi s tim nemamo problema. Moje kolege i ja trebamo raditi ovaj posao 40 i kusur godina, a od nas se očekuje da ostanemo normalni, profesionalni, ljubazni i da ispunjavamo želje i željice onih koji nas plaćaju! Jer onaj tko te plaća, njemu je dopušteno da ti pijan psuje mater, prijeti ti batinama, razbija ti po sanitetu, ambulanti...

Dok se od tebe očekuje da se smješkaš i budeš sretan jer, eto, radiš. Uostalom, koliko god da voliš ovaj posao, radiš ga jer živiš od njega'', nastavio je.

''Policija i vatrogasci imaju beneficiju na radni staž, a mi hitnjaci smo zadnja rupa na svirali kada su u pitanju bolji uvjeti rada. No kad zagusti, većinom se sviralo okrene pa zadnji postane prvi. Trebao bih raditi ovaj posao još 22 godine, a već sada nisam normalan.''

''Za mog poslodavca ja sam samo broj, da se sutra razbolim ili završim na psihijatriji, on će si naći drugu žrtvu koja će biti sretna da ima posao i da se može davati za druge dok i on sam ne izgori. A mene će moja obitelj ovakvog ludog trpjeti ostatak života.''

''Uostalom, sve se na kraju svede na obitelj, i jučer nakon te tragedije, prvo me je nazvala moja kći koja isto ima šest godina i pitala: 'Tata jeste danas koga spasili?' Morao sam joj reći da nismo. Nažalost nismo...''