Potresno iskustvo prekida trudnoće ispričano je na prosvjedu u Osijeku. U mučnom iskustvu se navodi kako je jedna žena u 13. tjednu trudnoće saznala da njezino dijete ima umjesto dvije arterije u pupkovini samo jednu pa mu srce kuca dva puta slabije nego njezino, a bio mu je dijagnosticiran i Turnerov sindrom.
- Nisam željela prekinuti trudnoću, no doktori su mi savjetovali da je tako najbolje jer ću teško iznijeti trudnoću. U KBC-u, gdje je dogovoren prekid trudnoće medikamentom umjesto klasičnom kiretažom, dobila sam abortivnu pilulu koja potiče trudove te drugu pilulu koja je trebala utjecati da bebino srce prestane kucati, da dođe do poroda. Smjestili su me u sobu u kojoj je bila i djevojka koja je došla na pobačaj, a sestra koja je tad radila nije cijeli dan dolazila. Djevojka je vrlo brzo otišla, a ja sam ostala sama - pročitala je Maja Anić iskustvo jedne žene te nastavila:
- Imala sam trudove, a od pilula sam povraćala od sedam sati kad sam došla pa sve do 19 sati. U 18 sati sam rekla sestri, kada je napokon došla, da mi je loše. Na ranijem dogovoru liječnici su mi rekli da ću dobiti injekciju ili tabletu protiv bolova. No, sestra mi je rekla da ne mogu dobiti ništa ako ne pojedem nešto. Probala sam pojesti tri sendviča koja sam imala sa sobom jer u dnevnoj bolnici nema obroka, ali sam sve povratila. Sestra mi je ipak donijela jogurt i palentu te se premišljala hoće li mi dati posljednji brufen iz kutije. Cijelo vrijeme sam bila sama. Većinu vremena sam u bolovima provela na stolcu jer nisam željela leći na umrljani krevet bez posteljine. Nisam ljuta na osoblje jer je jedna sestra pokrivala cijeli odjel i shvaćam da nije stigla sve. No, tu šokovima nije bio kraj. Osjećala sam pritisak i mislila sam da će me staviti na stol da se porodim, no sestra je rekla da otiđem u WC te, ako želim obdukciju, rukama zadržim plod. I doista sam to napravila. Vidjela sam ga i držala u rukama. Zadržali su me preko noći, opet krevet bez posteljine. Primila sam tri boce infuzije. Sljedeći dan je bila vizita. Nitko mi se nije obratio. Nitko mi ništa rekao, osim što su mi izvadili krv i rekli da pričekam nalaze i otpusno pismo.
Ovo je sve preokrenuto, u cijeli slučaj su se umiješale razne aktivističke udruge i sve je postalo bljak i bez veze. Ne radi se tu o pravima žena, prizivu savjesti i sl, već o pravima svih pacijenata koji su osuđeni na javno zdravstvo... I muškarci imaju katastrofalna iskustva s državnim bolnicama, krivih dijagnoza, zanemarivanja, bezobraznih liječnika i sestara ima više nego što se može i zamisliti... I to se neće riješiti nikakvim zakonima, inspekcijama i sličnim stvarima. Jedino što može pomoći su vaučeri, konkurencija HZZO-u, izjednačavanje javnog i privatnog, javno dostupne statistike i slično. Ovo kada sva lova ide na jednu hrpu, pa se iz nje dijeli nema nikakvog smisla... Uostalom vidimo kakva je situacija, i samo je sve gora, nema pomoći. To je jednostavno dio uhljebistana, ne može se nešto izdvojiti da funkcionira, ako je sve bazirano na istom načelu... Evo i ovaj slučaj, da je dotična imala vezu, ne bi bilo nikakvog problema, sve bi se riješilo po kratkom postupku...