U hrvatskom političkom i medijskom prostoru nije uobičajeno da se novinari otvoreno opredjeljuju za neke od kandidata. Autori Večernjeg lista učinili su korak prema tome. Obzor, kao što je uobičajeno, objavljuje njihova razmišljanja.
Zamišljam kako bih svojim studentima prezentirao komunikacijske poruke koje dobivamo u ovom pripremnom razdoblju predsjedničkih izbora. Temeljna poruka, koju uz blage varijacije prenose svi mainstream mediji, glasi: mi imamo najboljeg, najpopularnijeg, zapravo nepobjedivog predsjednika. Dr. Ivu Josipovića. Naš predsjednik uopće ne spava: u istom je danu na izložbi čipke na Pagu, na stočnom sajmu u Gudovcu, u posjetu ličkim pčelarima i zagorskim vinarima. Ideološki se prostire po cijelom društvu: ujutro je u posjetu katoličkom vrtiću, navečer nastupa kao klavirska pratnja Baretu, već sljedeći dan leti u Poljsku na ručak s Obamom, koji ga je zabunom zaboravio primiti kad ga je išao posjetiti u Ameriku.
Ali, zahtjevni su današnji studenti, postavljaju pitanja. Kad me pitaju što je to učinio naš savršeni predsjednik u prošle četiri i pol godine, ja njima ne mogu ponuditi odgovor koji predsjednik nudi nama: kada je trebalo, bio sam i “kaktus”. Oni pitaju: je li predsjednik iskoristio svoje ustavne ovlasti da provjeri ozbiljne i javno izgovorene sumnje da se preko diskrecijskih odluka u predstečajnim nagodbama provodi najveća pljačka nakon privatizacije? Što je poduzeo da to spriječi? Je li time pridonosio stabilizaciji ili destabilizaciji države? Pitaju je li upravo on imao ključnu ulogu u provedbi vanjske politike “postjugoslavenskog regiona”, kojoj je cilj udaljiti Hrvatsku od europskih i približiti je balkanskim standardima. Je li upravo on bio inicijator lex Perković? I zamislite, oni se ne libe pitati bi li predsjednik uopće prošao lustraciju?
To je i za mene previše. No mogu se izvući na drugog kandidata. Mediji šalju poruku da je praktički sigurna HDZ-ova predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović, gospođa ugodne vanjštine, poliglotkinja s uspješnom diplomatskom karijerom, trenutačno pomoćnica glavnog tajnika NATO-saveza za javnu diplomaciju. Već nam je kao polukandidatkinja podarila nekoliko “selfija” sa svojih NATO-turneja. Ali opaki su današnji studenti. Pitaju je li to ona za koju mediji već pišu da je s Mesićem i Pukanićem cinkala svog tadašnjeg šefa i pokrovitelja Ivu Sanadera na vrhuncu njegove moći? Je li istina da su je u znak zahvalnosti kao veleposlanicu u Washington poslali Stipe Mesić i Buda Lončar i da je Josipoviću rekla da usred veleposlaničkog mandata odlazi u NATO prije nego svojoj tadašnjoj šefici Kosor? I još su opakiji od toga! Pitaju je li normalno da osoba koja je kao najviša diplomatska predstavnica hrvatske države usred mandata otišla u NATO, nekoliko godina kasnije bude kandidatkinja za predsjednicu Hrvatske s pozicije “piaruše” NATO-a?
Izbjegavam izravni odgovor. Gospođa je legitimni kandidat svoje stranke i to treba poštovati, to je demokracija, izvlačim se. A oni me upravo tu čekaju. To je demokracija? To je inženjering stranačkih dinosaurusa, kažu oni. Valjda su negdje pročitali. Sigurno ne u mainstream medijima. Pa sipaju: koja je to demokracija u kojoj na izbore izlazi 25 posto partijske i stranačke klijentele. Pa Željka Markić je na referendum o braku, uz bojkot državne vlasti i medijske mašinerije, digla 38 posto birača. Pa dodaju: u mnogome se ne slažemo s njom, ali ona zna mobilizirati ljude. Pa pitaju: sprema li se možda ona za predsjedničke izbore? O tome ponešto znam. Čujem iz ozbiljnih izvora da se gđa Markić također ozbiljno sprema i priprema se vrlo inovativna predsjednička kampanja, koja ima cilj uvjeriti 75 posto izbornih apstinenata da je njihovo sudjelovanje važno, motivirati ih da izađu na izbore i – glasuju. Više od toga ne znam.
Ali volio bih da se dogodi istinska demokracija pa i zdrava polarizacija oko kandidata. Da ne moram svojim studentima odgovarati da smo ubili demokraciju. I zašto su nam (i) predsjednički izbori izgledali kao namješteni stranačko-piarovski inženjering po motivu onog prastarog šlagera grupe 4M. Ona kaže: “Idem i ja“. A on kaže: “Ne, ti ne”. I pobijedi. Dilema između dr. Josipovića i gospođe Grabar-Kitarović nalik je onoj ničeovskoj o “vječnom vraćanju istog”, nakon neponovljivog Tuđmana i “dana ponosa i slave”. Moj zamišljeni razgovor (koji je to samo dijelom) sa studentima završavam pogledom kroz prozor, kada u meni progovara teolog: Bog nekada zatvori sva vrata, no prozor je, ipak, ostavio otvoren. Za istinsku demokraciju.
>> Pečarić i Tomac pozivaju desnicu da podrže istog kandidata
jos jedna podijela na desnici. od markickine kandidature jedino josipovic ima koristi